Jelačić ban i saski kralj na Učki

Piše: Goran Moravček

Lovran je bio turistički još nedovoljno poznato mjesto kad je 11. lipnja 1845. stigao onamo saski kralj Friedrich August II. (Dresden, 18. svibnja 1797. – Brennbüchel, Karrösten, Tyrol, 9. kolovoz 1854.). Lovrance je toliko dojmila posjeta saskoga suverena da su mu posvetili čak tri zapisa, od kojih je jedan izgubljen, a dva u kamenu su sačuvana i uzidana u ogradni zid vile Istrie (bivša vila Valcich) na lovranskom Trgu slobode. Saski suveren ostat će kod nas upamćen kao ugledni prirodoslovac. I u Lovran je stigao kao istraživač prirode te se u pratnji hrvatskog nacionalnog junaka, baruna Josipa Jelačića (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.) tada pukovnika, kasnijeg bana (od 1848. do 1859.), popeo na Učku. Jelačić je pratio saskoga kralja i na njegovim istraživačkim pohodima po Velebitu. U njihovom je društvu na Učki bio, među ostalima, tršćanski botaničar Bartolomeo Biasoletto, koji će drugo kraljevo putovanje, a ono je dotaklo i Rijeku, opisati u knjizi Relazione del viaggio fatto nella primavera dell’anno 1838 dalla maestà del re Frederico Auguasto di Sassonia nell’Istria, Dalmazia e Montenegro (Trieste, 1841).

Prema zapisu lovranskog plovana Fr. Perčića, budući ban Jelačić i saski kralj Friedrich August II. vratili su se 11. lipnja s Učke iza šest popodne. Kralja su pozdravili lovranski uglednici, nakon čega se Friedrich August II. prošetao gradskom šetnicom od Kaštela i napokon sjeo u sjenu ladonje (koprivić ili pelegrinka, lat. Celtis australis), uživajući u širokom pogledu na Cres i Krk. Bila mu je ponuđena čaša domaćeg vina, koje je 20 godina bilo odležalo u podrumu pomorskog kapetana Francesca Sav. (Franje Ksavera) Lettisa. Oko sedam sati navečer, nakon svega 45 minuta boravka u Lovranu, saski kralj je u pratnji baruna Jelačića krenuo prema Rijeci.

L’Osservatore Triestino, tršćanski dnevni list, objavio je u broju od 20. srpnja 1845. godine, pjesmu koju je na latinskom u čast boravka saskoga kralja spjevao lovranski učitelj, svećenik Celligoi. Stihovi su bili zapisani na ploči postavljenoj pod pod krošnju ladonje ondje gdje se odmarao kralj. Pjesma je poznata, ali natpis sa stihovima nije sačuvan, dok dvije ploče, za koje je tekstove također smislio Celligoi, postoje još i danas. Celligojevu, pomalo šaljivu spisateljsku ulogu pobliže je objasnio je Domenico Venturini u knjizi Sulla Riviera Liburnica (Fiume, 1897.). Zaslugom Celligoja ovjekovječen je kratak boravak u Lovranu saskog kralja Friedricha Augusta II. te sačuvano od zaborava ime pomorskog kapetana Francesca Saveria Lettisa, koji je platio izradu spomen-ploče. Na žalost, umijeće pravljenja dobrog lovranskog vina nije zapamćeno.

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

Slobodna Država Rijeka

Piše: Goran Moravček

Slobodna Država Rijeka osnovana je 1920. godine, a njezin izabrani predsjednik dr. Riccardo Zanella, vođa autonomista, rođen je u Rijeci 27. lipnja 1875. godine. Nakon politički burnoga života umro je 1959. godine.

Postojanje Slobodne Države Rijeke bilo je omogućeno 1920. godine temeljem Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Prethodio je tome memorandum na Mirovnoj konferenciji u Parizu, donijet 9. prosinca 1919. godine, u kojem je zaključeno da Slobodna Država Rijeka mora biti kontrolom Lige naroda. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Riječke Države, održanim 24. travnja 1921. godine,  pobijedila je Zanellina autonomistička stranka. Dr. Riccardo Zanella, koji je propagirao maksimu Rijeka Riječanima, izborio je 57, a talijanski aneksionisti predvođeni dr. Antoniom Grossichem 19 mjesta u riječkom Parlamentu.

Poslije burnih zbivanja Zanella je izabran za predsjednika Riječke Države 5. listopada 1921. godine. Nakon fašističkog državnog udara u ožujku 1922. godine morao odstupiti i pobjeći iz Rijeke. Riječka Država nije imala prilike stvarno zaživjeti, a prestajala je postojati talijanskom aneksijom Rijeke u siječnju 1924. godine. Tada je ukinuta i riječka autonomija (Corpus separatum) uspostavljena u odnosu na okolne države 1779. godine u doba carice Marije Terezije. Bilo je pokušaja da se nakon Drugoga svjetskog rata obnovi Slobodna Riječka Država te je Zalella sudjelovao i u radu Mirovne konferencije u Parizu. Međutim, u veljači 1947. godine Rijeka je i formalno priključena novoj jugoslavenskoj državi temeljem Mirovnog ugovora potpisanog između Italije i Jugoslavije.

Rijeka pod krilima dvoglavog orla

Car Leopold I. izdao je 6. lipnja 1659. godine povelju kojom odobrava riječki grb s prikazom dvoglavog orla s obje glave krenute nalijevo. Orao s jednom nogom stoji na stijeni, a s drugom na posudi iz koje izvire voda, dok u podnožju na vrpci piše geslo INDEFICIENTER, u značenju “nepresušno”.

Kapetansko vijeće je 1. srpnja 1784. odlučilo da se na Gradski toranj postavi lukovičasta kupola, a kuglu i križ koji su krasili stari krov, zamijenila je skulptura jednoglavog orla što ga je izradio Ludovico Ruppani. Godine 1890. skulptura je uklonjena tijekom obnove Gradskog tornja i predana Gradskom muzeju, a nova s dvoglavim orlom je postavljena 1906. Bila je iskovana u ljevaonici Mattea Skulla (izradio je skulpturu Giovanni Legan što ju je zamislio mletački skulptor Vittorio de Marco. Brončana skulptura bila je visoka 2,2 metra  s rasponom krila tri metra i teška dvije tone. Statuta je bila predstavljena na Dans sv. Vida 15. lipnja 1906.

Slikar Giovanni Butcovich je tim povodom načinio sliku “Fiume Indeficienter” koja je danas nalazi u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. Dva D’Annunzijeva ardita su dekapitirali skulpturu 4. studenoga 1919. s obrazloženjem da je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski. Skulptura je po drugi put skinuta s Gradskog tornja 1949. Rijeka je bila bez grba i zastave do 1967. godine.Dvoglavi orao s natpisom Indeficienter na grbu Rijeke