Povijest – Page 16 – FLUMINENSIA

17/08/201201/10/2012

Riječka pruga – tuga i želja duga, duga

Piše: Goran Moravček

Za jesenji broj Sušačke revije pripremio sam članak pod naslovom Riječka pruga na sporednom kolosijeku, nezadovoljan, naravno, kao i mnogi drugi time što Rijeka grca u problemima, ali ne samo u gospodarskim. I ovom se prilikom vraćam na staru željezničku temu, jer mi se čini izuzetno važnom za naš svakodnevni život.

Političke elite u posljednja dva desetljeća od osamostaljenja Hrvatske nisu uspjele prepoznati iznimnu važnost riječkog prometnog smjera na način na koji su to svojevremeno shvatili Mađari. Zemlja bez mora i pomorske tradicija, Mađarska je dobro uočila u drugoj polovici 19. stoljeća značaj Jadrana za svoj ukupni razvoj. Razumjela je to i Austrija te su 1873. godine dovršene dvije željezničke pruge koje su povezale Rijeku s Bečom i Peštom.

Godina 1873. (p)ostala je tako najznačajnija u modernoj riječkoj povijesti, jer je dovršenje pruge presudno i dugoročno utjecalo na razvoj Rijeke, ali i turističke Opatije, odnosno svih mjesta nanizanih uz trasu željeznice. Istovremeno, sva ona naselja – poput Bakara, Kraljevice ili Senja – koje je željeznica zaobišla propadaju do dana današnjeg. Nakon 140 godina od gradnje riječke pruge, nije kod nas još potpuno shvaćen značaj željeznice, ne samo za razvoj Rijeke i njezine luke, već i za ukupno hrvatsko gospodarstvo.

(Polu)prazna luka i vlakovi koji kasne svjedoče o tome, a modernizacija postojećih željezničkih pravaca i(li) spore pripreme za gradnju Nizinske pruge doveli su do toga da je Rijeka, u odnosu na ostale sjevernojadranske luke, odavno izgubila mnoge svoje geoprometne, odnosno geostrateške prednosti.

KARLOVAČKO-RIEČKA ŽELJEZNICA

Karlovačko-riečka željeznica, kako su je u ono doba nazivali, svečano je otvorena dan uoči Carevdana, rođendana cara Franje Josipa I., koji se proslavljao diljem Monarhije 18. kolovoza 1873. Gradnja pruge, međutim, nije bila gotova te je željeznica u javni promet predana 23. listopada iste godine kad je bio završen veliki nasip kod Sv. Ane između Vežice i Sušačke Drage. U to je doba Rijeka / Fiume bila mađarska luka što je bilo omogućeno Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. Giovanni de Ciotta, koji je upravljao gradom od 1872. do 1896. godine, spominje se često kao najuspješniji riječki gradonačelnik. Za njegove uprave gradom nasipana je obala, izgrađeni su luka i željeznica, tržnca i kazalište, a sve temeljem generalnog urbanističkoga plana. Međutim…

U kraljevičkom tjedniku Primorac objavljeno je 30. listopada 1873. godine kako su pravedne pritužbe Primorja neuslišane ostale te kako se od maćuhinske središnje vlade u Pešti niti nadali nismo, jer su svi čini tada, nalazeć naslona i podpore u domaćih odmetnika, samo na to smjerali, da uguše pravnu sviest i otruju sve, što je srdca i ljubavi prave za rod svoj imalo. Kad je ono 1862. god. neko belgijsko družtvo izhodilo dozvolu za trasiranje pruge iz Karlovca na Rijeku, te isto započelo i dovršilo trasu krajem Ogulina, Križpolja na Senj, i dalje duž cieloga primorja na Rieku – to je ista trasa, po kojoj bi se imala bila rečena pruga sagraditi, svestrano odobravana bila, jer bi pravac taj daleko umjestniji i bolje svrsi odgovarao, bio nego li ovaj kojim je rečena pruga dvršena. Pravcem preko Senja nesamo što bi gradjenje – jer proračunano po vještacih – i solidnije i mnogo jevftinije bilo, već bi pravcem tim izpeljana željeznica, dodirnula bila sve luke Hrvatskoga primorja, počam iz Senja do Rieke, i time izbavilo primorje ovo biede i propasti, u koju mu se je u pomanjkanju željeznice do skora strovaliti.

Za primorska naselja moguća cesta spasa trebala je biti Križišće – Plase. Za gradnju te ceste založio se i Sabor koji se stavio na stanovište svog rodoljubnoga čuvstva, kojim treba priteći u pomoć primorju izručenom u krilo neizbježive propasti. I dalje Križišće je uprav ona točka, odkud se križaju svi putevi primorja, jedni vijigajuć se do mora u Kraljevicu, drugi sredinom Vinodola kroz ciel vinodolski kotar, pa kad se jednom Križišće veže sa željezničkom prugom, morati će se naravno i dovezne ceste pregraditi za svrhu. Ban Ivan Mažuranić naredio je 11. studenoga 1873 da se gradjenje ceste Križišće – Plase odmah započne pod nadzorom županije, ali to nije previše pomoglo Bakru i Kraljevici.

SUPETARSKO-RIEČKA ŽELJEZNICA

Rĳeka je bila spojena željezničkom prugom sa Svetim Petrom (Pivkom), odnosno Bečom, 24. lipnja 1873. godine. Pod naslovom Otvaranje Supetarsko – Riečke železnice tršćanska Naša sloga je izvijestila svoje čitatelje kraćim člankom: Otvaranje Supetarsko – Riečke železnice, kako se u novinah čita, obavilo se dne 24. proš. lipnja sjajno i veselo. Tu biješa iz Pešte ministar Zichy, bivši guverner riečki, iz Beča barun Tinti, zastupnik na bivšem carevinskom vieću, iz Trsta Dr. D’Angeli, načelnik tršćanski, osim više ugarskih zastupnika i ostalih gostinih i odavle i odanle. Kako pišu Slovenskomu Narodu, svečani vlak bio je nakićen grbovima ugarskim, kranjskim i ilirskim i mnogobrojnimi zastavami. Od hrvatskih gradovah da nije bio ni jedan pozvan na svečanost, ni sam susjedni Bakar. Nego na objedu, što ga je gostom dao riečki guverner Szapary, da je riečki načelnik Ciotta, kako javljaju Obzoru, smlatio nekoliko riečih proti Hrvatom, a rečeni barun Tinti nazdravio pobratimstvu Niemacah, Talijanah i Magjarah. Mi toj viesti dodajemo, da su železnice znak napredka, a pobratimstvo narodah želja i cilj svih poštenih dušah. Ali napijati tomu pobratimstvu u austro-ugarskoj državi, pa još na slavenskoj zemlji, i nespomenuvši svojih sudržavljanah Slavenah, jest politična zasliepljenost, jest narodna uvreda, jest prevratna zavjera.

ZANEMARENI RIJEČKI PROMETNI SMJER

Rijeka je pod mađarskom upravom bila po veličini i gospodarskoj snazi odmah iza Budimpešte. Svjedoči to kako se jedna luka može uspješno i ubrzano razvijati kad postoje jasni (geo)politički interesi kakvi su bili izraženi pod Krunom sv. Stjepana. Takav uzlet grad više nije ostvario, jer je u doba talijanske uprave, a ona je u stvarnosti trajala od završetka Prvog sv. rata do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, Fiume bila u gospodarskom smislu pogranično naselje i luka, otrgnuto od svoga prirodnog zaleđa na rubu Kraljevine Italije. Sličnu je poziciju imao i Sušak, usprkos tome što je bio najveća luka tadašnje jugoslavenske monarhije. U socijalističkoj Jugosslaviji, Rijeka je naizgled bila prva luka te države, ali riječki prometni pravac je bio zapostavljan na račun podunavskog, a tadašnja središnja vlast ustrajavala na gradnji pruge Beograd – Bar i prometnim tokovima do Crne Gore. Napokon, značaj riječkog prometnog pravca nije prepoznat ni danas, posebno kad je u pitanju željeznica, iako je jasno i vrapcima kako je bez moderne ravničarske pruge razvoj Rijeke sputan. Ispalo je tako da je riječka pruga – tuga, ali i želja, duga.

16/08/201230/05/2013

Sveti Rok u Starom gradu

Piše: Goran Moravček

Nakon velike epidemije kuge, koja je 1599. godine desetkovala riječko stanovništvo, sagrađena je u Starom gradu crkva sv. Roka. Molitva je često bila i ostala jedina nada za spas bolesnika te se crkve i kapele u čast sv. Roku nalaze posvuda.

U našim se krajevima dan iza Vele Gospe, 16. kolovoza, tradicionalno slavi Rokova – blagdan sv. Roka (Montpellier, 1295. – Montpellier, 1327. ), sveca Rimokatoličke crkve, hodočasnika, dobrotvora, zaštitnika od kuge i kolere. Zanimljivu i poučnu knjigu, među ostalim i o ulozi sv. Roka, pod naslovom “Čudesna izlječenja” (2001.) napisao dr. Amir Muzur.

Crkva sv. Roka u Starom gradu, jedna od mnogih srušenih riječkih crkava, a nalazila se iznad podzemne garaže kod tzv. Kosog tornja. Ondje je nekoć potok Lešnjak navodnjavao lijehe časnih sestara benediktinki, koje su skrbile o toj crkvi. Od tih davnih vremena ostao je tek pokoji trag. Crkva sv. Roka i samostan benediktinki srušeni su 1914. godine, vode potoka Lešnjak “regulirane”, stari gradski zid isječen u komadima čeka bolja vremena da ga postavi neka razumna ruka na mjesto na kojem je stajao stoljećima. Zamisao o gradnji nove gradske knjižnice na tome prostoru je odbačena i grad je dobio još jednu urbanu rupu s kojom gradske vlasti ne znaju što bi učinile.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

Pretpostavlja se da je građena između 1599. i 1613. godine. Povjesničar Giovanni Kobler navodi da je prilikom obnove na jednoj potkrovnoj gredi bila zapisana 1609. godina. Gradnja danas nepostojeće crkve bila je potaknuta nakanom da se spriječi ponovna epidemija kuge koja je 1599. godine odnijela više od 300 života što je bila desetina žitelja Rijeke. Kada su isusovci stigli u Rijeku, gradsko Vijeće im je privremeno ustupilo tu crkvu 2. listopada 1627. godine, a oni su skrbili o njoj do 21. listopada 1635. kad su dobili od Grada staru crkvicu sv. Vida. Tri godine potom kapela sv. Vida je trebala biti srušena kako bi se na istome mjestu izgradila veća crkva. Zbog toga je 19. travnja 1638. čudotvorno Raspelo iz sv. Vida prenijeto u kapelu sv. Roka i ondje je ostalo do 15. lipnja 1659. godine nakon čega je postavljeno na glavni oltar nove isusovačke crkve, buduće riječke katedrale.

Predana je na korištenje časnim sestrama benediktinkama 1668. godine. Nad vratima crkve bio je postavljen natpis koji je ukazivao na godinu izvršene klauzure: “D. O. M. A. – Clausuram hanc Deo caesarique Leopoldo invictis vestales dicarunt benedictae Flumen gubernante ill.mo Ferdinando L-B. della Rovere publicis consulentibus auspiciis a Virginis Conceptione MDCLXIII S. P. P. D. D. Marco a Gaus et Jo. Vincentio Osbatich judicibus sic clarissimae aeternitati donat solaris cursus MDCLXXVI. Aedes sacras protegente ill.mo D. Jo. Petro dell’Argento L. Bar. A. Silberbergh capitaneo quoque Tersacti”.

Crkva sv. Roka je bila u više navrata pregrađivana, a nakon što je stradala u potresu 1750. godine barokizirana je 1754. prema zamisli riječkog arhitekta Giovannija Antonija de Vernede. Zvonik je bio izgrađen 1743., a obnovljen je 1762. Zvona je blagoslovio 1659. godine Petar Marijani, senjski i modruški biskup. Osim mramornog oltara sv. Roka bio je u crkvi podignut i žrtvenik sv. Josipa čiju je izgradnju omogućio 1682. godine Zilio Zamarchi sa suprugom. Uz taj je oltar osnovana i Bratovština sv. Josipa za sretnu smrt.

U vrijeme obnove Zborne crkve Uznesenja Marijina zborni kaptol je od 1716. do 1726. u crkvi sv. Roka obavljao svoje dužnosti te je ona tada postala i središtem riječke župe. Kada su časne sestre preselile na Podmurvice napuštena je i crkva sv. Roka te je srušena 1914. godine. Oltar sv. Roka bio je nakon rušenja crkve prenesen u sjemenišnu kapelu, ali je kasnije nestao. Orgulje je kanonik Mate Balas 1903. preselio u crkvu Majke Božje Snježne i Belgradu gdje se i danas nalaze, oštećene.

12/08/201225/09/2012

Car Karlo VI. (III.) u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Karlo VI. (III.) (1685.-1740.) Habsburški, rimsko-njemački te hrvatsko-ugarski kralj stigao je u Rijeku 15. rujna 1728. godine. Značaj toga događaja bio je izuzetan o čemu svjedoči i reljef s njegovim poprsjem uz cara Leopolda I. (1640. – 1705.) postavljen izdnad prolaza Gradske ure. Prisjetimo se, Leopold I. odobrio je gradu 6. lipnja 1659. godine grb dvoglavog orla s obje glave okrenute na istu stranu. Orao kandžama drži posudu iz koje teče voda, a ispod je napisno INDEFICIENTER (u značenju «nepresušivo»). Leopold I. poznat je u hrvatskoj nacionalnoj povijesti i po tome što je nakon zrinsko-frankopanske urote 1671. godine dao smaknuti Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana čime su se ugasile loze tih dviju velikaških obitelji, a njihova imanja zaplijenjena.

Dolazak Karla VI. (III.) u Rijeku prikazan je i na slici koja se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Guvernerovoj palači.

U kronici Kapucinskog samostana na Žabici s nednevkom 15. rujna 1728. godine ostalo je zabilježno da je caru i kralju Karlu VI. (III.) izašao u susret gvardijan kapucinskog samostana i pružio mu kitu cvijeća. “Vladar je cvijeće triput pomiriso, a onda ga predade svom pratiocu, da ga čuva.” Kroničar je također zapisao da “dne 17. rujna bijaše petak, te je Vladar na polju (povrh crkve sv. Vida) za objed dobio od kapucina 4 posna jela, od kojih je s drugim gostima nekoliko zalogaja založio”. Potom je kolima nastavio putovanje novom Karolinskom cestom, nazvanom tako u njegovu čast, koja je vijugala od Rijeke, preko Drage, Sv. Kuzma, Piketa i Ravne Gore do Karlovca.

Karolinska cesta: Most preko rijeke Dobre kod Vrbovskog

Prvu pravu cestu između Zagreba, Karlovca i Rijeke, a također Bakra i Kraljevice, tada značajnih pomorskih središta, počeo je 1725. godine graditi austrijski vojni inženjer Antun Matija Weiss (1661 – 1738). Cesta je imala iznimno trgovinsko, ali i vojno značenje, jer se istovremeno s uređenjem prometnice gradila i austrijska ratna luka u Kraljevici. Nakon niza tursko-austrijskih ratova te raznih vojnih i političkih saveza, od kojih je za uspjeh u borbama protiv Osmanskog Carstva bilo ključno osnivanje Svete lige 1684. godine, kada su Austrija, Poljska i Venecija postale saveznice, Turci su se počeli povlačiti. Gubitak turskih teritorija i njihove vojne moći potvrđeni su u Srijemskim Karlovcima (1699.) i Požarevcu mirovnim ugovorima. Požarevačkim mirom, potpisanim 21. srpnja 1718. godine između turske te austrijske i mletačke strane, stvorene su pretpostavke za uspostavu trajnijeg mira. Dodatkom ovom ugovoru, kojim je Austrija dobila slavonske i banatske žitnice, omogućena je slobodna trgovina kopnom i morem, što će se, uz gradnju nove ceste od Primorja prema Karlovcu i Zagrebu, pokazati presudnim za brži razvoj Rijeke, Bakra i Kraljevice. Jednako tako, uz cestu će nicati nova naselja i razvijati se stara tako da će Fužine dobiti na značaju, a Mrkopalj i Ravna Gora steći će status kraljevskih trgovišta što će potaknut doseljavanje obrtnika i trgovaca, posebice iz Slovenije i Češke. Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao car Karlo VI., odnosno hrvatski kralj Karlo III., po kome je prometnica i dobila ime.

Temeljem mira u Rastattu 1714. godine, car Karlo VI. dobio je španjolski dio Nizozemske, Milano, Napulj i Sardiniju, a kako je put na Sredozemlje kroz Crno more bio zatvoren sve do sredine XIX. stoljeća, riječni promet Dunavom, Savom i Kupom, a onda cestom do Rijeke ili Bakra, postao je životno važnim za Monarhiju iscrpljenu ratovima.

Takve nove vojne i političke okolnosti omogućit će tijekom 18. stoljeća oživljavanje trgovine i u Primorju, posebice nakon što je Karlo VI. (III.) proglasio 1717. godine Jadransko more slobodnim za plovidbu, a Rijeci i Trstu 1719. dao status slobodnih luka. Kralj je iste godine odlučio potaći pomorsku trgovinu u Kraljevici i ondje izgraditi ratnu luku s brodogradilištem, koju su na tisuće Primoraca gradile od 1725. godine. Kraljevička ratna luka trebala je odvratiti Mletačku Republiku u mogućem ometanju slobodne plovidbe Jadranskim morem.

Za razliku od današnjih političkih, gospodarskih i inih stratega, koji su potpuno zanemarili jadransku orijentaciju i time zakočili razvoj riječke luke i (pri)grada kroz duže razdoblje, Karlu VI. (III.) bio je jasan geopolitički značaj Rijeke i okolnih naselja.

11/08/201225/09/2012

Tarsatika otkriva tajne

Piše: Goran Moravček

Starodrevno naselje Tarsatika / Tarsatica, koje je bilo smješteno na području riječkog Staroga grada, počelo je otkrivati svoje stoljetne tajne. Iako je Stari grad devastiran preko svake mjere, ostatci Tarsatike, među ostalim, svjedoče o bogatoj riječkoj povijesno-kulturnoj baštini. Drugo je pitanje kad će napokon baština na odgovarjući način biti predstavljena Riječanima, ali i sve brojnijim turistima.

Strabon (63. / 64. p. n. e – 24. n. e.), grčki povjesničar, zemljopisac i filozof među jadranskim lukama navodi i liburnijsku Tarsatiku. Spominje je takođe i Klaudije Ptolomej (oko 100. – oko 170.). On jedini pod grčkim imenom Oieneusfl. (Eneus, Enej) spominje Rječinu, a to nije učinio ni jedan drugi antički (zemljo)pisac. Pretpostavlja se da je time istaknut njezin geopolitički značaj, jer je Enej ucrtana kao jedna od granica između Japoda i Histra.

Rimska kolonija Akvileja, osnovana 181. godine p. n. e., bila je vojno uporište i polazište Rimljana prema Istoku, putovima koji su bili usmjereni prema istarskom poluotoku i kvarnerskom primorju. Ceste su najviše pridonijele formiranju, učvršćivanju i usponu pojedinih središta, pa sukladono tome i Tarsatice. Publica Via Aguileia Tharsaticam bila je položena u smjeru: Aguileia – Tergeste – Ad Malum – Ad Titulos – Tarsatica. Bio je to najpogodniji smjer rimskih pohoda protiv Japoda, Liburna i Delmata. Putovi su od Tarsatice vodile dalje preko Ad Turesa prema Seniji, Jaderi i Saloni u Dalmaciji, odnosno za Sisciju prema Panoniji.

Na mjestu Staroga grada postojalo je u vrijeme rimskog osvajanja manje naselje Tarsatica, koje se razvilo zahvaljujući geostrateškom položaju, obilju vode i pogodnoj luci blizu ušća Rječine. Tarsatica je pripadala rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je počinjala kod Plomina. Žitelji su se bavili ribarstvom, obrtništvom i trgovinom. Mjesto je u drugoj polovici 1. stoljeća n. e. bilo gradska općina, municipij, u procesu romanizacije, jer su dužnosnici nakon jednogodišnje službe stjecali rimsko građansko pravo. Prije kraja 4. stoljeća preko Balkana prodiru Zapadni Goti (Vizigoti), koji su prodrli sve do julijskih Alpa. Tarsatica se stoga utvrđuje i postaje značajno vojno središte. Gradi se rimski zid, limes, sačuvan danas u fragmentima, koji od Tarsatice preko Grobničkog polja vodi na sjever.

Ostaci rimskog limesa na Kalvariji — Rimski limes na Kalvariji

U doba Istočnih Gota (Ostrogota), koji su u Italiji i na našim područjima do Dunava i Drine osnovali potkraj 5. stoljeća pod svojim vladarom Teodorikom snažnu državu, Tarsatica je ostala važnim vojnim središtem. Tarsatica je u doba Ostrogota bila središte šireg područja Liburnije te se u njihovo doba nazivala Liburnia Tarsaticensis. Ostrogote je sredinom 6. stoljeća porazio rimsko-bizantski car Justinijan I. Veliki (483.-565.), koji je uspio nakratko uspostaviti jedinstvo nekadašnjeg rimskog imperija. Nedugo nakon njegove smrti (565.) iz Panonije prodiru (568.) preko današnje Slovenije Langobardi, koji u Italiji osnivaju državu. Što se u to doba događalo s tarsaticom nije nam poznato, a povijesne magle zastiru i razdoblje kad na naše područje za Langobardima naviru Avari i Slaveni. Jedan od pravaca njihovog nadiranja bila je rimska cesta što je do Senja preko Tarsatice vodila jednim krakom kroz Kras i Ćićariju prema Tergesteu (Trstu), a drugim smjerom preko Učke u Istru. Koncem 8. stoljeća franački kralj, budući car, Karlo Veliki, najprije je srušio langobardsku, a potom i avarsku državu te osvojio Istru.

Od prve polovice 6. stoljeća kad se spominje Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) iz doba vladavine Ostrogota, povijesni izvori šute o Tarsatici sve do 799. godine kad se spominje pogibija franačkog vojnog zapovjednika, furlanskog markgrofa Erika, koji je poginuo u zasjedi “stanovnika obalnoga grada Tarsatice”. U 9. i 10. stoljeću ponovo nema izravnih vijesti o Tarsatici, a jedino što znamo jest da je sredinom 10. stoljeća Hrvatska sezala do Labina.

Prilično nedoumica izaziva isprava iz 996. godine prema kojoj njemački car Oton III. dodjeljuje Akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, a među njima je i Tarsatička biskupija (episcopatum Tarsaticensem). Sumnja se u vjerodostojnost te isprave, jer je područje istočn od Učke, uključujući i Tarsaticu, bilo u hrvatskoj državi i izvan vlasti njemačkog cara. Prema oporuci Ulrika III. Orlamünde, markgrofa Istre, iz 1102. godine, spominju se mnoga mjesta u Istri kojima je on raspolagao, poput Buzeta, Boljuna, Vranje i Letaja, ali se ne spominje ni jedno mjesto s istočne strane Učke što znači da je izuzeto područje danas poznato kao Liburnijsko primorje i južnije od njega. Iz toga se zaključuje kako je Tarsatica postojala, ali unutar hrvatskih granica. Lujo Margetić misli kako 996. postoji »obalni grad Tarsatica« — dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije.

Podni mozaici Stari grad — Podni mozaici starokršćanske bazilike u Starom gradu

Godine 1997. i 1999. prilikom zaštitnih arheoloških radova ored crkve Uznesenja Marijina u Starome gradu pronađeni su ranokršćanski mozaici položeni oko 5. stoljeća. Ranokršćanska crkva, kojoj pripadaju mozaici, bila je dužine oko 30 metara, a na njenom mjestu kasnije je izgrađena manja crkva sa zvonikom. Radmila Matejčić navodi kako je ta crkva mogla biti i stolna stoga što su sve stolnice u od Aquileje do Senja bile u starokršćanskom razdoblju posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije u Nebo.

Arapski geograf Muhamed Al-Idrisi (1099 –1164), sredinom 12. stoljeća piše da je Lovran posljednje mjesto koje pripada akvilejskom patrijarhute te da »Bakar dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se protežu duž mora«. Između Lovrana i Bakra po Al-Idrisiju nema naselja. Hrvatska granica povukla se od Brseča na Rječinu i ondje će ostati više od 830 godina.

Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana 1116. godine, njemački car Henrik V. i Mletačka Republika, pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu (uspostavljenu 1102. u Biogradu) pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom II. Mleci su osvojili cresko otočje, a njemačko carstvo se rasteglo do Rječine. Žitelji Tarsatice prebjegli su na istočnu obalu Rječine; sagradili su utvrdu na Trsatu i na nju prenijeli ime napuštene Tarsatice. Utvrda na Trsatu čuvala je novu hrvatsku granicu na Rječini.

Potkraj 13. stoljeća ponovo se spominje naselje na lijevoj obali Rječine, koje je za Mlečane “neprijatelj”, kako se spominje 1281. godine. Naselje se razvija zahvaljujući trgovini s Kranjskom, a o tome svjedoči i mitnica, koja je otvorena u Rupi, na današnjoj hrvatsko-slovenskoj državnoj granici, gdje su grofovi Gorički ubirali prihode od carine.

Novi grad na lijevoj obali Rječine razvija se pod imenom Reka, Rika, Flumen, Sankt Veith am Pflaum, Fiume.