Piše: Goran Moravček
Austrijski maršal Laval Nugent oslobodio je Rijeku prisustva Napoleonovih snaga 27. kolovoza 1813. godine, ali njegov povijesni ulazak u grad ostao je u sjeni jedne heroine. Karolina Riječka, pravim imenom Karolina Belinić, preuzela je slavu, jer je navodno spasila Rijeku, ali od – Engleza! Sa suzama u očima i neodoljivim šarmom omekšala je 3. srpnja 1813. godine srce admirala Thomasa Francisa Fremantlea. On je artiljerijskom paljbom s brodova napao Napoleonove snage u gradu koje su držale Rijeku od 1809. godine. Topovska kugla, sačuvana i obilježena natpisom na pročelju katedrale sv. Vida, trebala bi valjda biti povijesno svjedočanstvo o tom tobožnjem silovitom napadu Engleza toga sudbonosnog ljetnog dana. Englezi su pomogli Austrijancima, koji su nakon francuske uprave ponovo zauzeli svoje pozicije u Rijeci, a to će se pokazati povijesno izuzetno značajnom činjenicom u godinama koje su dolazile. Neznatna luka 1813. godine, Rijeka će postati jedan od najvažnijih gradova dvojne Monarhije potkraj 19. stoljeća.
A Karolina Riječka? Njezine suzne oči zamutile su, čini se, pogled mnogima, a ne samo admiralu Fremantleu. Ta je žena, riječka urbana legenda, (p)ostala heroina i vjerojatno najpopularnija osoba u ukupnoj gradskoj povijesti iako se malo zna o njezinom životu te o samim događajima koji su je proslavili. I to je riječka posebnost. Grad s toliko zanimljivom i burnom prošlošću, koji je nakon završetka Prvoga svjetskog rata bio u središtu svjetskih zbivanja, nema još pravu povijest.
Može se to objasniti činjenicom što je Rijeka od početka 18 stoljeća pa gotovo do današnih dana, djelovala kao politički projekt s izmješanim narodnosnim i političkim uvjerenjima te mijenama stanovništva, a ne kao “običan” grad, pa nije postojala volja, a ne vidim je još ni danas, da se projekt (za)pisane riječke povijesti napokon ostvari.
Grof Laval Nugent od Westmeatha (Ballynacor, 3. studenog 1777. – Bosiljevo, 22. kolovoza 1862.), austrijski feldmaršal, rođenjem Irac, političkim opredjeljenjem Hrvat, a ženidbenim vezama navodno i sljednik frankopanskog roda, dugo je povijesno ignoriran pa je i slučaj s njegovom grobnicom na Trsatu, koja je oskrnavljena šezdesetih godina prošlog stoljeća, prošao bez većeg snebivanja javnosti. Nepoznato je ostalo gdje su završili njegovi posmrtni ostaci nakon što je grobnica Mir junaka bila pretvorena dijelom u kuhinju restorana, a dijelom u – javni zahod.
Zanimajući se za tijek događaja iz ljeta 1813. godine imao sam prilike još jednom zaključiti kako su rupe u riječkoj povijesti duboke, a povijesne magle guste. Tako se i moglo dogoditi da nam manje više Englezi nude svoju sliku zbivanja u Rijeci početkom srpnja 1813. godine. Naše viđenje dali su, ne povjesničari već umjetnici, a oni su u duhu umjetničkih sloboda istakli ulogu gospođe Belinić. Tako smo i dobili urbani mit umjesto povijesne istine, koja je ostala zmućena suznim očima Karoline Riječke.
Portret Karoline Belinić (Rijeka, 21. travnja 1791 – ?), rođene Kranjec i udane za veletrgovca Andriju Belinića iz Lovrana, izložen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Guvernerovoj palači. Možemo si stoga predočiti kako je izgledala. Njezin otac Franjo Kranjec, pomorski kapetan, posjednik i trgovac podrijetlom iz Voloskog, bio je u Rijeci britanski vicekonzul za Ugarsko primorje od 1797. do 1806., a nasljedio ga je na toj dužnosti sin Ignacije, Karolinin brat. Tom vezom je ona mogla stupiti u kontakt s britanskim admiralom Thomasom Francisom Fremantleom, ako se ikada s njime i susrela.
Je li Karolina bila zaista toliko lijepa da je uspjela o(p)čarati admirala prepustit ću svakome na volju da zamisli, jer o ukusima i ljepoti nije uputno raspravljati. Karolina Belinić je 3. srpnja 1813. imala 22 godine i već četvoro djece. Toliko o slavnoj Riječanki, a povijesne činjenice o ratnom okršaju toga dana, britanske jer drugih za sad nemamo, dotaknute su u opsežnom djelu Williama Lairda Clowesa o povijesti britanske ratne mornarice (The Royal Navy, A History, From the Earliest Times to the Present, Vol. V., London, 1900) i u knjizi Adamićevo doba 1780.-1830., ali opet iz pera Engleza, Malcoma Scotta Hardya.
Francuzi su Rijeku zauzeli 1809. godine, a nakon njihovog poraza u Rusiji, rat Svete alijanse protiv Napoleona približavao se kraju. Tako se i Rijeka našla u kolepletu ratnih zbivanja. Britanski admirala Fremantle je zapovijedao eskadrom od pet brodova koji su uplovili u Riječki zaljev 1. srpnja 1813. i usidrili se na oko četiri milje ispred luke. Napad na grad i slabašnu francusku posadu započeo ujutro 3. srpnja u 9 sati i 20 minuta. Uskoro su bile ušutkane četiri francuske artiljerijske baterije s ukupno 15 teških topova. Ubijen je jedan francuski vojnik, a šestorica su bila ranjena. Englezi su zarobili 90 brodica, od kojih je polovica vraćena njihovim vlasnicima, 13 je natovareno robom poslano u britansku bazu na Vis, a ostale su bile potopljene. Riječani su iskazali junaštvo pljačkajući skladišta soli i još koješta drugo u kraćem razdoblju bezvlašća, koje nisu mogli spriječiti ni Francuzi koji su se nakratko bili vratili u grad, jer se Rijekom, tada beznačajnom lukom s oko 3.500 žitelja, Englezi nisu previše bavili. Otplovili su tražeći francuske brodove prema Kraljevici, a potom su zaplovili do Rovinja i Trsta. Pacificirali su sjeverni Jadran tako da je Laval Nugent mogao praktički ušetati sa svojim snagama i “osloboditi” Rijeku 27. kolovoza 1813. i eto nam velikog junaštva i Karoline Belinić i austrijskog maršala.
Za ostalo se pobrinuo urbani mit, koji je početkom 20. stoljeća već bio toliko snažan te je Karolina Riječka 1905. godine dobila ulicu kada je dotadašnja Via Tempio u Starom gradu postala Via Carolina Bellinich. Popularnost Karoline je narasla nakon uprizorenja komedije Karoline Riječke autora Drage Gervaisa 1952. godine, snimanjem cjelovečernji film 1961. prema scenariju Zvonimira Berkovića i u režiji Vladimira Pogarčića, a potom je izvedena rock opera i na koncu se publici u riječkom teatru ukazala Severina. Popularno-umjetnička baražna vatra rasplamsala je povijesnu maštu i još više učvrstila mit o lijepoj heroini. Karolina Riječka ima svoj gat u luci i kavanu, ali Rijeka usprkos svemu još nema svoju cjelovito napisanu povijest. Stoga sam i pokrenuo projekt Riječke enciklopedije, jer je vrijeme da počnemo ozbiljno istraživati i pisati te preispitivati sve segmente prošlosti Rijeke. Prema shvaćaju historiografa Keitha Jenkinsa (opet jednoga Britanca!), povijest je (samo) ono što napišu povjesničari. Sukladno tome, ono što nije napisano nije se dogodilo te i ne postoji. Vrijeme je stoga da Rijeka iz povijesnog nepostojanja napokon i kod nas uđe u povijest.
