Povijesne crtice – FLUMINENSIA

12/09/201821/09/2023

Rijeka: jedan grad u devet država

Piše: GORAN MORAVČEK

Živeći u istom gradu Riječani/Sušačani su tijekom minulog 20. stoljeća bili podanici čak devet (9) država, ne računajući privremena državno-pravna uređenja, odnosno vojne uprave. Riječani su bili podložnici Austro-Ugarske Monarhije (1868.-1918.), Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.) Talijanske Regencije Kvarnera (1920.), Slobodne Države Rijeke (1920.-1924.), Kraljevine Italije (1924.-1943.), Kraljevine S.H.S, odn. “stare” Jugoslavije (1918.-1941.), Trećeg Reicha (1943.-1945.), “nove” Jugoslavije (1945.-1990.) te Republike Hrvatske. Malo koji grad se u svijetu u tom pogledu može usporediti s Rijekom, koja je prije Berlina bila podijeljen zidom i bodljikavom žicom!

O mijenama riječke povijesti tijekom prve polovine prošlog stoljeća pisao sam u trećem izdanju knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti” (2018.).

Početak 20. stoljeća Rijeka i Sušak su dočekali u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, koja se raspala završetkom Prvoga sv. rata. Grof Zoltan Jekelfalussy bio je posljednji mađarski guverner u Rijeci. On 29. listopada 1918. predaje grad hrvatskim vlastima, istog dana kad je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom. U ime Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba upravu grada preuzeo je dr. Rikard Lenac, ali je ubrzo morao napustiti Guvernerovu palaču. Država S.H.S, međunarodno nepriznata i vojno slabašna, popustila je pred silom te je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak kao i područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Vlast u Rijeci “u ime saveznika” obnašaju visoki talijanski vojni časnici do 12. rujna 1919. kad grad prevratom zauzima Gabriele D’Annunzio. Ustanovivši prvi fašistički poredak u svijetu, D’Annunzio je proglasio 8. rujna 1920. godine državu nazvanu Reggenza Italiana del Carnaro (Talijanska uprava za Kvarner), koja je postojala do “krvavog Božića” 1920. godine, kad je “hodočasnik Italije” vojno poražen. Sredinom siječnja Gabriele D’Annunzio napušta Rijeku/ Fiume, ali njegove političke zamisli, prije svih one o priključenju riječkog područja Italiji, provodili su njegovi brojni sljedbenici, poglavito fašisti, čiji je on bio duhovni otac.

Slobodna Dražava Rijeka (Stato Libero di Fiume) s granicom na Rječini uspostavljena je 30. prosinca 1920., temeljem Rapallskog ugovora. Nakon provedenih izbora za šefa države izabran je Riccardo Zanella. Iako je imala priznanje i potporu velikih sila, Slobodna Država Rijeka, koja se prostirala na 28 četvornih kilometara te nastanjivala oko 52 tisuće žitelja, nije opstala.

Nakon izvedenog fašističkog puča 1922. godine legalna vlada Riječke države prebjegla u Kraljevicu, na područje Kraljevine S.H.S., kasnije Jugoslavije. U sastavu te države sa sjedištem u Beogradu formalno se nalazio i Sušak, koji je proglasio gradom 23. listopada 1919. godine nasljednik prijestolja Aleksandar Karađorđević “u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca”. Usprkos proglašenju gradom u sastavu jugoslavenske države, talijanske okupacijske snage povukle su se sa Sušaka tek 3. ožujka 1923. godine.

Rijeka/Fiume je anektirana Italiji temeljem Rimskih ugovora od 27. siječnja 1924. godine. Propašću “stare” Jugoslavije i proglašenjem NDH, talijanska vojska okupirala je Sušak 11. travnja 1941., sukladno sporazuma Pavelić – Mussolini. Sušak je ubrzo i formalno anektiran Kraljevini Italiji.

Nakon talijanske aneksije Opatije, književnik Viktor Car Emin je emigrirao na Sušak

Mussolinijeva Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. godine, a Rijeku i Sušak su uskoro zauzele njemačke vojne snage. Grad se našao u sastavu nacističkog Reicha. Sušak je oslobođen 21. travnja, a 3. svibnja 1945. partizani su preuzeli vlast i u Rijeci/Fiume. Rijeka i Sušak su se nakon toga našli pod Vojnom upravom Jugoslavenske Armije (VUJA).

Pariškim mirovnim ugovorom 10. veljače 1947. grad je i formalno pripao novoj jugoslavenskoj državi. Nakon toga promijenjena je narodnosna slika grada. U sastavu jugoslavenske države Rijeka je bila do formalnog raspada SFRJ, odnosno do konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990.

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

21/09/201422/09/2014

Uskoci u Gradu Svetog Vida

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Piše: Goran Moravček

Grad Sv. Vida pod vlašću je Habsburgovaca od 1465. godine i u stalnoj je zavadi s Mlečanima. Kao snažno uskočko gnijezdo, grad je živio pod ratnim prijatnjama i učestalom mletačkom blokadom.

Tko su bili uskoci?

Padom Klisa u osmanlijske ruke 1537. godine, a tada je poginuo i kliški kapetan Petar Kružić čija je glava sahranjena na Trsatu, uskoci odlaze u Senj, njihovo novo uporište. Senjskih uskoka nikad nije bilo više od pet stotina, ali usprkos malobrojnosti u odnosu na turske i mletačke snage, bili su prava napast za neprijatelje. Uskočke skupine bile su sastavljena uglavnom od kršćanskih izbjeglica pred Osmanlijama i od dragovoljca spremnih ratovati protiv Turaka i(li) Mlečana.

Uskoci su izbjegavali izrazvne sukobe s neprijateljem u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe. Minucio Minuci (1551.-1604.), zadarski nadbiskup, napisao je 1559. godine da među uskocima nema nijednoga koji bi počinio izdajstvo ni za како visoku cijenu. Oni imaju samo puške, koje su malene i vrlo lagane. Mjesto sablje nose bodež. (…) Za spavanje i zaštitu od kiše nose sa sobom jedino malu prostirku. Kad idu od kuće nose sa sobom hrane tek koliko im treba za jednodnevni obrok, a za ostale dane moraju se snaći na putu.

U gusarenja su išli s laganim, brzim brodicama, građenima uglavnom u riječkim škverovima, koje su lako mogli skriti ili potopiti u slučaju nevolje tako da, napisao je Minuci, protiv ove vrste i ovolikog broja zlokobnih i nesnosnih lupeža, Mlečani nisu pronašli načina da obuzdaju njihovu drskost i smionost.

Obilježivši prostor kojim poznajemo u to doba i kao Predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis), uskoci su ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom. U gradu su imali svoje skladište, a na prikazu Grada Svetoga Vida (S. Veit am Flaum) iz prve polovice 17. stoljeća švicarsko-njemačkoga gravera i nakladnika Matthäusa Meriana Starijeg, uz ušće Rječine na sušačkoj obali označeno je njihovo svratište.

Grad Svetog Vida bio je izložen mletačkoj pomorskoj blokadi 1599., stoga što su noću 19. siječnja te godine, izigravši stražu, uskoci napali mletački Labin, a nakon što su bili odbijeni krenuli su na Plomin i osvojili ga. Skinuvši zastave Republike Sv. Marka i podigavši austrijske, uskoci su prisilili građane Plomina na prisegu vjernosti caru. U osvetničkome protunapadu Mlečani nisu supjeli zauzeti Grad sv. Vida, koji je uz Riječane branilo i osamdesetak senjskih uskoka. Rijeka je napadnuta artiljerijom s mletačkog brodovlja najžešće 15. travnja 1599.

Izgradnjom utvrde na otočiću Sv. Marka, vojnici Prejasne Republike su zatvorili Tihi kanal (Canale di Maltempo) te su riječki mornari i ribari morali pronalaziti načine kako bi doskočili pomorskoj blokadi, ali u velikom strahu, jer su Mlečani prijetili da će svaki uhvaćeni Riječanin za kaznu morati odslužiti dvanaest godina robije na galijama!

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Rat za Gradišku ili Uskočki rat (1615.-1617/ 1618.) okončan je zalaganjem Španjolske i Francuske te je zaključen 26. rujna 1617. mirom u Madridu. Rimsko-njemački car Matija II. (1612.-1619), a on je ujedno bio hrvatsko-ugarski kralj (1608.-1619), obvezao se konačno udaljiti uskoke s jadranskih obala i uništiti njihove brodice.

Provedba mira dogovarana je u kapucinskom samostanu na Žabici, a uglavljena je 8. kolovoza 1618. godine u riječkom Kaštelu potpisivanjem protokola o mirovnim uvjetima između Mletaka i Austrije. Nakon postignutog mira uskočka flotila brodica bila je 1618. godine spaljena u Rijeci, a uskoci raseljeni. Time je završila burna uskočka povijest ratovanja na Jadranu. Na njih nas u gradu, na Toretti, danas podsjeća tek Ulica senjskih uskoka. Sic transit gloria mundi! Tako prolazi slava svijeta.

SAZNAJ VIŠE

23/05/201319/09/2014

Zrakoplovna nesreća na Krku 1971. godine

Zrakoplov Tupoljev 134 beogradskog Aviogenexa

Piše: Goran Moravček

Bio je 23. svibanj 1971. godine, nedjelja, kada se u 19, 45 sati na pistu Zračne luke Rijeka, kod Omišlja na Krku, srušio zrakoplov Tupoljev 134. Poginulo je 78 putnika.

Nesreću su preživjela četiri člana posade te jedan putnik. Među poginulima bio je i hrvatski književni klasik, pjesnik Josip Pupačić. U plamenoj buktinji na pisti omišaljskog aerodroma, stradali su i pjesnikova supruga Benka te petogodišnja kćerka Rašeljka.

Zrakoplov Tupoljev TU – 134 beogradskog Aviogenexa, pod zapovjedništvom kapetana Miloša Markičevića, poletio je iz Londona za Omišalj na Krku. Let je, kako je izjavio jedini preživjeli putnik Ranko Sarajčić (22), protekao mirno. Što je krenulo po zlu?

U službenom izvješću nakon nesreće navodi se kako je nad Kvarnerom bilo nevrijeme s jakom kišom i jugom. Pri slijetanju, jureći brzinom od 260 kilometara na sat, zrakoplov je udario krilom o pistu…

Deset minuta nakon toga se zapalio, a putnici se našli u klopci. I to je bilo kobno, “jer su klizna vrata između kopilota i putničkog prostora bila zaglavljena zbog deformacije gornjeg dijela trupa”.

Srušeni zrakoplov TU-134 se nakon rušenja pretvorio u vatrenu buktinju što je bilo kobno za 78 putnika

U zrakoplovnoj nesreći na Krku pogunulo je 78 putnika, više nego li je objavio Novi list neposredno nakon zračnog udesa

Uzrok smrti nesretnika iz aviona bilo je trovanje ugljičnim dioksidom te izgaranje tijela. Užas!

Više od četiri desetljeća proteklo je od te strašne zrakoplovne nesreće. Je li ona kriva za propast krčkog aerodroma, otvorenog 2. svibnja u Titovom prisustvu godinu dana prije katastrofe?

Ne bih rekao.

Prošle, 2012. godine, Zračna luka Rijeka ostvarila promet od svega 72 tisuće putnika. Malo i premalo, ali – očekivano. Gubitci se gomilaju, a radnicima prijete otkazi.

Jer, kao i drugdje u našem gospodarstvu, politika čvrsto drži konce u svojim rukama postavljajući “pogodne” kadrove na “odgovorna” mjesta. Ali, ne samo u Zračnoj luci Rijeka i(li) Jadroliniji već i u turističkim zajednicama. Samo tako se i moglo dogoditi da u kvarnerskoj turističkoj regiji riječka zrakoplovna luka – propada.

16/04/201303/03/2018

Rijeka uz more – daleko od mora

Piše: Goran Moravček

Vihor. Mnoge će od nas prisjećanje na njega vratiti u bezbrižne dane mladalaštva. Prisjećam se kako smo ga s plaže na Kantridi promatrali s udivljenjem dok je jurio, brzinom od tridesetak čvorova, u ljetno prije podne prema Velim vratima. Nostalgija? Vjerojatno. Zaista, prohujalo s vihorom.

Hidrokrilac Vihor svečano je bio dočekan u prvoj polovici travnja 1961. godine. Mogao je primiti 135 putnika, a prevalivši 600 nautičkih milja stigao je u Rijeku iz Messine, gdje je bio izgrađen za Jadroliniju. Brodom je tada zapovijedao kap. Branko Vuksan.

Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista

Vihor je zaplovio morem gotovo istovremeno s premijerom igranog filma Karolina Riječka u tadašnjem kinu Partizan, početkom gradnje novog naselja na Turniću, Gagarinovim letom u Svemir, Kubanskom krizom te stvaranjem Pokreta nesvrstanih. Glisirao je našim morem šest godina, održavajući stalnu vezu Rijeke s Malim Lošinjom i Rabom, nakon čega je prodan te je plovio uz talijanske obale sve do 1991. godine.

S vihorom vremena nestalo je i šljunčane plaže uz Portić, zatrpane kao i Vela grota, kako bi se za Najdraži nogometni klub na Kantridi uredilo pomoćno igralište. Da je bilo vizije, a nije, ostala bi predivna plaža, Klub bi pripremajući se za Ligu prvaka dobio pomoćno igralište na nekom prikladnijem mjestu, a brodovi bi i dalje bili naš ponos.

Nedavno u Kostreni Sv. Luciji predstavljena knjiga o propasti domaće flote – Sumrak kvarnerskog brodarstva – kap. Igora Stipanovića, koju sam imao prilike vidjeti u rukopisu, podsjeća me još jednom na činjenicu da smo primorska, ali ne i pomorska zemlja. Stoga se i moglo dogoditi da propadne flota Jugolinije, odnosno Croatia linea, koja je imala, od Tare do Kostrene, čak 169. brodova! Slična je sudbina zadesila i Lošinjsku plovidbu.

Domaći političari i tzv. gospodarski stratezi, podjednako oni iz Banskih dvora kao i svi ovi što iz svojih udobnih ureda imaju pogled samo na riječki Korzo te valjda ne vide more, nisu shvatili značaj (geo)političkog položaja Lijepe Naše. U rječniku stranih riječi preskočili su vidjeti što znači maritimizacija. Za pojedinu državu smještenu uz morsku obalu, izuzev izgleda za Lijepu Našu, to znači razvijati se koristeći razumno sve prednosti primorskog položaja.

Značilo bi to graditi kontejnerske luke ondje gdje je to prikladno, a ne u srcu grada; značilo bi to odlučiti se za postavljanje nove Nizinske pruge, a ne krpati postojeću izgrađenu u doba mađarske uprave davne 1873. godine; značilo bi to spojiti željeznicom Hrvatsko primorje s Istrom kao i, napokon, povezati Rijeku, kao nekoć značajno pomorsko središte, autocestom do Žute Lokve i dalje prema jugu Dalmacije, jer je to put preko Crne Gore, Albanije sve Grčke i Bliskog istoka. Značilo bi to ne odustajati od putničke brodske linije prema Dubrovniku; značilo bi to s mudrošću i domoljubnom vizijom razvijati Jadran kako bismo prestali pričati i(li) slušati doskočice prema kojima nam je Bog dodijelio jednu od najljepših obala na Svijetu, ali nam je zaboravio dati – pamet.