Rođendan Stare Dame

Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.
Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.

Piše: Goran Moravček

Rijeka i Opatija spojeni su željezničkom prugom sa Svetim Petrom na Krasu (današnjom Pivkom u Sloveniji) na današnji dan, 24. lipnja 1873. godine. Bio je to za naš kraj povijesni dan, jer je vlak iz Beča povezao Primorje sa središnjom Europom što se može smatrati i pravim rođendanom Stare Dame, Opatije. Rijeka svoj razvoj također može zahvaliti željeznici, jer je koncem 1873. godine otvorena, uz Supetarsko – Riečku železnicu, i pruga prema Karlovcu. Željeznica će potaći razvoj svih mjesta koje je dodirnula pruga, ali, istovremeno, započet će propadanje Bakra, Kraljevice i Senja, nekad značajnih pomorskih središta.

Od matuljskog Štacjona do Opatije i Lovrana putnike je prevozio tramvaj. Mala električna željeznica u promet je puštena 9. veljače 1908. godine, a ugašena je 31. ožujka 1933. godine.

Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana
Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana

Opatija je baštinila svoje ime od benediktinskog samostana, opatije, utemeljenog vjerojatno u 12. stoljeću, uz more, na mjestu gdje je i danas crkva sv. Jakova. Pretpostavlja se kako je samostan građen u doba kada su osnivane i druge benediktinske opatije u Istri. Njih su podizali redovnici iz Ravene, Venecije i Aquileje. Oni su i ovdje podigli samostan na ruševinama drevnoga hrama, posvećenog bogu Apolonu, jer je na sličan način sagrađena i opatija u talijanskom Monte Cassinu. Benediktinski samostan s crkvicom stari kroničari spominju pod imenima – Abbatia Sancti Jacobi, Abbatia Sti Jacobi ad Palum, Abbatia Sti Jacobi a Preluch ili de Volosca. Samostan je pod upravama nekoliko crkvenih redova bio napuštan i obnavljan tijekom stoljeća postojanja.

Kada je godine 1843. dovršena obalna cesta Rijeka – Volosko – Opatija, čiju je gradnju potaknuo Iginio (Higin) Scarpa, stvoreni su preduvjeti za razvoj mjesta. Scarpa, taj riječki okretni poslovni čovjek, uočio je prednosti ovoga kutka uz more, Raja na zemlji, izgradivši Vilu Angiolinu, prvi opatijski ljetnikovac. Juraj Matija Šporer (1795. -1884.) zalagao se uređenje morskog balneološkog zavoda, jer je Opatija, zbog svojih klimatskih uvjeta i prirodnog okruženja, pogodna za zimsko boravilište i lječilište. Među ostalima, slično je razmišljao i bečki liječnik Leopold von Schrötter (1837. – 1908.).

Friedrich Julius Schüler
Friedrich Julius Schüler

Velikih zasluga za razvoj Liburnijskog primorja ima Friedrich Julius Schüler (1832.-1894.), od 1878. direktor Društva južnih željeznica, austrijske korporacije sa sjedištem u Beču, osnovane 1859. godine. Schüler je zaslužan i za gradnju Semerinške željeznice (Semmeringbahn) u Austriji, koja počinje u Gloggnitzu i vodi preko Semmeringa u Mürzzuschlag. Bila je to prva planinska željeznica u Europi izgrađen sa standardnom širinom kolosijeka. Sa svojih 14 tunela, 16 vijadukata te brojnim mostovima, Semerinška željeznica je kao svjetska kulturno-povijesna baština pod zaštitom UNESCO-a od 1998. godine.

Friedrich Julius Schüler potiče gradnju Kvarnera (Quarnero) 1884. godine, ali i drugih hotela vezanih uz željeznicu, poput onoga u Tolbachu (Grand Hotel Toblach) te u Semmeringu (Grand Hotel Südbahn).

Bečki kipar Johann Rathausky (1858.-1912.) izradio je Schülerovo poprsje, koje danas okruženo zelenilom ukrašava opatijskim park. Taj je umjetnik i autor vodoskoka u Parku Angiolina s prikazom Heliosa i Selene (1891.).

Dolazak careva i drugih tadašnjih uglednika željeznicom do postaje u Matuljima bio je praćen u svijetskom tisku. Primjerice, The New York Times izvješćuje svoje čitatelje u broju od 30. ožujka 1894. godine, kako su se, najprije u Matuljima u Kraljevskoj čekaonici, susreli austrijski car Franjo Josip I. i njemački car Wilhelm II., a potom su se kočijom odvezli u Opatiju. Austro-ugarski suveren je boravio u Hotelu Stephanie, a njemački sa svitom u Vili Amaliji. I mnogi su drugi uglednici, zahvaljujući upravo željeznici, otkrivali čari Kvarnera.

Bez suvremenih prometnica nezamisliv je razvoj pojedinih područja i mjesta. Mene, stoga, iznova čudi – kako to da naši politički i gospodarski stratezi zaboravljaju na značaj željeznice u naše doba? Primorje je povezano s unutrašnjošću zapuštenom prugom – danas gotovo bez ozbiljnijeg prometa i s vlakovima koji redovito kasne – izgrađenom davne 1873. godine. Nazdravlje!

Kvarner prije 101 godinu

Terasa opatijskog Hotela Kvarner 1913. godine
Terasa opatijskog Hotela Kvarner 1913. godine

 Piše: Goran Moravček

Prije sto i jednu godnu, Harald Bager (1856-1932) iz švedskog Malmöa boravio je na Kvarneru. Tamošnji gradski muzej (Malmö museer) objavio je na portalu Europeana zbirku njegovih fotografija iz 1913. godine, kad je Bager posjetio Rijeku, Opatiju, Lovran, Mali Lošinj i Krk.

rijeka2_1913

Na slici: Današnja Ulica Frana Supila


Naši krajevi bili su uoči Prvoga svj. rata u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, koju je 8. lipnja 1867. godine ustanovio car Franjo Josip I. Sudeći prema slikama, Harald Bader je uživao na Kvarneru godinu dana uoči izbijanja Prvoga svj. rata čiji će kraj označiti konac dvojne monarhije, koja je bila podijeljena na zapadnu (cislajtanijsku – austrijsku) i istočnu (translajtanijsku – mađarsku) cjelinu. Opatija, Lovran, Krk i Lošinj bili su u Austrijskom primorju dok je Rijeka temeljem Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868. g.) izravno pripala Ugarskoj kao izdvojeno tijelo (Corpus separatum).

rijeka_1913

Na slici: Stari grad


Željeznica je 1873. spojila Opatiju i Rijeku s Bečom, odnosno Peštom te su se ta dva mjesta počela ubrzano razvijati, dok su primorski gradovi koje je pruga zaobišla, poput Bakra i Senja, izgubili svoj nekadašnji značaj.

Rijeka je zahvaljući izdašnim mađarskim ulaganjima postajala uz Peštu najznačajniji grad Ugarske i njihova glavna luka dok su se Opatija i Lovran pretvarali u ljupka turistička središta, u koja su gosti iz cijele Europe stizali vlakovima te odsjedali u brojnim hotelima, pansionima i vilama nanizanima uz morsku obalu.

opatija17_1913

Na slici: Opatija


maliLosinj4_1913

Na slici: Mali Lošinj


krk2_1913

Na slici: Krk


lovran_1913

Na slici: Lovran


opatija9_1913


opatija19_1913


rijeka3_1913


 

 

Opatija tridesetih godina prošlog stoljeća

Opatija / Abbazia je bila od završetka Prvoga svj. rata i raspada Austro-Ugarske 1918. godine dijelom Kraljevine Italije. Talijanska uprava okončana je 8. rujna 1943. kaputulacijom fašističke Italije. Dokumentarni zapis La città di Abbazia dio je filmskog serijala obuhvaćenog naslovom Bellezze Italiane. U završnoj sceni filma prikazana je opatijska Madonna del Mare, kipara Hansa Rathauskoga iz Graza, koja se na hridi pred crkvom sv. Jakova nalazila od 1891. godine kao spomen na tragičnu smrt Arthura Kesselstadta, nestalog u olujnom moru. Od 1956. godina na tome mjestu stoji Djevojka s galebom crikveničkog kipara Zvonimira Cara. Replika Madonne, rad akad. kipara Zvonimira Kamenara, nalazi se u Parku sv. Jakova uz župnu crkvu i nekadašnji samostan.

 

  • Nalov izvornika: La città di Abbazia
  • Izvor: Archivio storico Luce
  • Datum: svibanj 1930.
  • Trajanje: 1 min 20 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

Ljeto u Opatiji 1932. godine. Cvjetni korzo.

 

 

  • Nalov izvornika: Abbazia. La riviera istriana assume il suo aspeto estivo
  • Izvor: Archivio storico Luce
  • Datum: svibanj 1930.
  • Trajanje: 1 min 39 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

 

 

  • Nalov izvornika: La vita vacanziera
  • Izvor: Archivio storico Luce
  • Datum: svibanj 1932.
  • Trajanje: 1 min 29 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

Kuća Ive Robića u Ičićima postala crkva

Kapela u Ičićima
Kuća Ive i Marte Robić u Ičićima preuređena je u crkvu posvećenu sv. Ivanu od Boga

Piše: Goran Moravček

Kuća u Ičićima glazbenika Ive Robića i njegove supruge Marte preuređena je u crkvu, prvu u Hrvatskoj posvećenu sv. Ivanu od Boga. Popularni pjevač lakih nota, a njegovi su šlageri u srcima mnogih ostavili sentimentalnoga traga, rođen je Garešnici 28. siječnja 1923. godine. Otišao je u naša dobra sjećanja, na današnji dan, 9. ožujka 2000. u Rijeci. Živio je u Ičićima sa suprugom Martom, koja je preminula 2. siječnja 2007. u 87 godini života.

Marta i Ivo Robić
Marta i Ivo Robić svoju su kuću u Ičićima ostavili Crkvi

Robićevi su bili bez potomstva, a kad su obnavljali bračne zavjete, zemljište i kuću ostavili su kao nadarbinu Riječkoj nadbiskupiji. Kako u Ičićima nema župne crkve, a na okućnici vile nije bila dozvoljena gradnja, kuća Ive i Marte Robić preuređena je u kapelu sv. Ivana od Boga u tamošnjoj župi sv. Josipa.

Crkvu je blagoslovio 16. studenoga 2003. godine, na dan sveca zaštitnika, riječki nadbiskup i metropolita Ivan Devčić.

U proslavi je sudjelovalo i osam redovnika Bolničkog reda Milosrdne braće sv. Ivana od Boga iz Graza, koji su sa sobom donijeli relikvije svetca. Oltarnu sliku naslikao je Franjo Ferenčak, akademski slikar iz Vrbovskog, a u dvorištu pred zgradom postavljen je tri metra visoki križ.

Sveti Ivan od Boga osnovao u španjolskoj Granadi prvu ustanova koja je pružala sustavnu brigu za bolesnike. Papa Aleksandar VIII. proglasio ga je svetim 1860, a 1886. u doba Leon XIII. postaje zaštitnikom bolnica i bolesnika. Družba milosrdne braće posvetila se radu i brizi za duševne i tjelesne bolesnike. Ova je družba 1804. godina prvi put došla u Hrvatsku i osnovala bolnicu i samostan u središtu Zagreba, a bolnica za duševne bolesnike u Vrapču naslijedila je djelatnosti ove prvotne bolnice.

Župa Sv. Josipa nastala je razgraničenjem župe Sv. Marka, odnosno veprinačke kapelanije Poljane, 25. ožujka 1970. godine. Prvotno je kapelica sv. Josipa, uređena u prizemlju iznajmljene privatne kuće Maksa Sodnika, bila središte vjerskoga okupljanja. U dvorištu je bio podignut zvonik izrađen od željeznih cijevi. Kapela je imala drveni oltar nad kojim je bio postavljen kip sveca zaštitnika župe.

Papa Ivan Pavao II. blagoslovio je temeljni kamen za novu crkvu sv. Josipa u Ičićima na misnome slavlju na riječkoj Delti 8. lipnja 2003. godine. Projekt za župnu crkvu potpisao je arhitekt Robert Jurin.

David Danijel potakao je postavljanje spomen-ploče Ivi Robiću, koja je otkrivena 6. ožujka 2010. uz šetnicu Lungomare blizu ulaza u marinu.