SV. FRANJO NA TRSATU

Franjevački samostan i crkva Majke Milosti na Trsatu, koji je poznat i kao hrvatski Nazaret
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske povezani su s predajom o boravku sv. Nazaretske kuće na Trsatu

Piše: Goran Moravček

Upravo se obilježava 800. godišnjica dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo. Otuda i pitanje: Je li sv. Franjo Asiški boravio na Trsatu? Sveti Franjo (Asiz, 1181. – Porziuncola-Porciunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda. Ovaj svetac ima dva blagdana u godini: 17. rujna u katoličkom svijetu slave se Rane sv. Franje, a 4. listopada je blagdan sv. Franje Asiškog.

Trsatski franjevački samostan i crkva
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske

Obilježavanje 800. godišnjice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo, a  glavna svečanost predviđena je 6. listopada na splitskom Sustipanu, čini to pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Povijesno je utvrđeno da je sv. Franjo Asiški 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga protivni vjetrovi bacili na hrvatsku obalu Jadrana te je doista boravio na našem tlu.

U Rijeci su četiri franjevačka samostana – na Trsatu i Turniću su franjevci iz Reda male braće (OFM), na Pehlinu franjevci glagoljaši trećoreci (TOR), a na Žabici su kapucini (OFMCap).

Franjo Glavinić, obnovitelj i povjesnik Trsatskog svetišta piše 1648. godine u svojem djelu Origine della Provincia Bosna-Croatia kako je sveti Franjo Asiški noćio i odmarao se na Trsatu i tom zgodom primio objavu da će na Trsat prispjeti svetinja, naime Sveta kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti.

Dokaza za ovu tvrdnju nema, a predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da dolaze u pohode Gospi Trsatskoj.

Crkva Gospe Trsatske
Crkva Majke Milosti ili Gospe Trsatske

Prema predaji, Nazaretska kuća stigla je 10. svibnja 1291. godine na krilima anđela na trsatsku Ravnicu, upravo na mjesto gdje je danas crkva Gospe Trsatske. Ondje je boravila do 10. prosinca 1294. nakon čega je odletjela u talijanski Loreto kraj Ancone (hrv. Jakin). Gospa Trsatska je poznata kao Kraljica Jadrana, a Trsat kao hrvatski Nazaret.

Prema vjerovanju, u sv. Nazaretskoj kući arkanđeo Gabrijel je navijestio Djevici Mariji da će začeti Isusa, sina Božjeg. Čuvari Svetišta, franjevci, stigli su na Trsat 1453. godine iz Vikarije Bosne, koju su ugrožavali Turci te otad neprekidno njeguju kult i brinu o Svetištu i bazilici Majke Milosti ili Gospe Trsatske.

Franjevci su se na Trsatu nastanili zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi franjevački samostan i novu crkvu nakon što mu je 12. srpnja 1453. papa Nikola V. (1447.-1455.) dao za to odobrenje.

Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske
Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske, Majke Milosti. Zdesna je fra Emanuel Hoško, povjesnik franjevačkog reda i Trsata

Martinova crkva dosezala je do polovice današnje glavne lađe bazilike. Gradnjom samostana i crkve Martin je ispunio zavjet svoga oca, bana Nikole IV. Frankopana. Prvi poznati gvardijan, upravitelj samostana i čuvar Svetišta na Trsatu, bio je fra Pavao, čije je ime zabilježeno 9. kolovoza 1456. u knjizi riječkoga notara Antuna de Renna.

Martin Frankopan je umro 3. listopada 1479. na Trsatu te je pokopan u grobnici u Svetištu Crkve Gospe Trsatske ispred glavnoga oltrara, a ondje je sahranjena i njegova supruga Dorotea (Uršula). Dobročinitelj Martin Frankopan nije imao potomaka te je trsatskim franjevcima ostavio znatan imetak u korist Svetišta i samostana.

 

 

Adamićevo kazalište u Rijeci

Adamićevo kazalište
Adamićevo kazalište stajalo je na mjestu današnje Palače Modello

Piše: Goran Moravček

Adamićevo kazalište otvoreno je na današnji dan, 3. listopada 1805. godine. Teatar je podignut na mjestu gdje danas stoji Palača / Palazzo Modello, a na isti dan 1885. godine izvedbom Verdijeve “Aide” otvoreno je i novo riječko kazalište koje danas nosi ime Ivana pl. Zajca.

I prije Adamićevog i sadašnjeg kazališta, u Rijeci je djelovalo Kazalište Bono – Gerliczi otvoreno je 1764. godine, ali ono nije zadovoljavalo potrebe rastućega grada te je početkom 19. stoljeća započela gradnja novog teatra.

Andrija Ljudevit Adamić
Andrija Ljudevit Adamić s nacrtom svog kazališta

Ugovor između riječke Općine i Andrije Ljudevita Adamića (1766.-1828.) o gradnji kazališta bio je sklopljen 10. studenoga 1803., a teatar je otvoren na današnji dan 3. listopada 1805. godine.

Adamić je bio jedan od najutjecajnijih ljudi te se i razdoblje u kojem je djelovao naziva Adamićevo doba, jer je udario snažan pečat u riječkom političkom, industrijskom i uopće gospodarskom životu. Kazalište je građeno na terenu otetom moru. Nakon katastrofalnog potresa koji je potkraj 1750. godine pogodio Rijeku i širu okolicu, Novi grad je počeo nicati na obali pred gradskim zidinama.

Teren za gradnju dobiven je nasipavanjem, a pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnji Mali Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice. Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je promijenila svoj srednjovjekovni izgled. Počela se razvijati trgovina i u grad su stizali novi doseljenici, među kojima je bio i velik broj stranaca. Kazalište je u ono doba bila omiljena razbibriga te je u takvim okolnostima i Andrija Ljudevit Adamić odlučio podići teatar.

Graditelj kazališta bio je riječki arhitekt i geometar Valentino Defranceschi. U Adamićevom kazalištu je nakon završenog konzervatorija orkestrom ravnao Ivan pl. Zajc. U zgradi teatra, prema tadašnjim običajima, bio je smješten i casino. U ožujku 1845. Adamićevo kazalište je otkupila od nasljednika riječka Općina te je od tada do rušenja 1883. godine to bio Općinski teatar (Teatro Comunale). Zgrada je srušena stoga što nije mogla pružiti sigurnost gledateljima u slučaju požara.

Adamićevo kazalište
Adamićevo kazalište

Na prostoru srušenog Adamićevog kazališta uzdigla se bankovna palača Modello u kojoj su danas, među ostalim, smještene službe HNK Ivana pl. Zajca, Zajednica Talijana Rijeke – Circolo i Gradska knjižnica Rijeka.

Gradnja novog riječkog kazališta započela je 1883. godine u doba gradonačelnika Giovannija de Ciotte (1824.-1903.). Riječko Općinsko kazalište sagrađeno je prema nacrtu arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Kazalište je kroz povijest imalo više naziva, a od 1991. godine ima status hrvatskog nacionalnog kazališta. Godine 1994. dobiva riječki teatar svoj današnji naziv – Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.

 

Rikard Katalinić Jeretov utkan u zavičaj

Volosko početkom 20. stoljeća
Volosko početkom 20. stoljeća

Piše: Goran Moravček

Rikard Katalinić Jeretov rođen je u Voloskom 8. siječnja 1869. godine, a umro je u Splitu 29. rujna 1954. Između ta dva datuma, dana rođenja i dana smrti, između dva mjesta – Voloskog i Splita – protegnuo se jedan dugovječan i plodan život književnika, publicista i domoljuba.

Rikard Katalinić Jeretov i Viktor Car Emin u mladim danima
Rikard Katalinić Jeretov i Viktor Car Emin bili su nerazdvojni prijatelji (slika u ostavštini V. C. Emina u Lovranu)

Barba Rike, Veljko Jeretov, Dragan Zoranić, Joja Jatagan, Riko ispod Učke ili Frane s Marseća, a sve su to pseudonimi Rikarda Katalinića Jeretova, bio je duboko utkan u svoj zavičaj. Međutim, zbog niza osobnih, političkih i povijesnih (ne)prilika, Jeretov je ‘spod te Učke gori proveo malo vremena. Živio je u Zadru (1890–1900.), Splitu (1900–12), Opatiji (1912–15), Zagrebu (1918–27) i ponovo u Splitu (1928–54).

Svoju čežnju za zavičajem iskazao je u dvije pjesme koje su ga, čini mi se, književno obilježile. Prva, Sipar, sjećanje je na djetinjstvo, Mošćeničku Dragu i Mošćenice, odakle mu je rodom majka Karolina, rođ. Negovetić, a druga o Voloskom, rodnom mjestu, kojemu tepa gradiću moj lepi, ‘spod te Učke gori.

Majka mu je umrla u dobi kad je bio šestogodišnjak, a otac Antun, pomorski kapetan, bio je često odsutan te je Rikarda podizala rodbina. Osnovnu školu je polazio u Voloskom i Kostajnici, a nakon toga pohađa gimnaziju i Trgovačku akademiju u Rijeci. Strane jezike učio je uživo u Beču, Münchenu, Parizu i Londonu.

Rodna kuća Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom
Rodna kuća Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Sestra Albina, pet godina starija od njega, udajom je ušla u obitelj Čorak, koja je u Splitu imala trgovinu te je ondje život odveo i Rikarda. Radio je kao trgovački činovnik. U Splitu je proveo najveći dio svoga života te je i pokopan na splitskom groblju Lovrinac, gdje mu počiva i sestra Albina (umrla 1910.) s drugim članovima obitelji Čorak.

Rano je počeo pisati i bio je stvaralački plodan. Prva pjesma objavljena mu je 1884. kao petnaestogodišnjaku. Poput Viktora Cara Emina, s kojim je bio književni i politički pobratim, svoje je pero podredio narodnim interesima. Jedan je od istaknutih sudionika hrvatskog narodnog preporoda u Istri.

Bio je progonjen od austrougarskih vlasti te je završetak Prvoga svjetskog rata dočekao je u bečkom zatočeništvu. Nakon raspada Austro-Ugarske bio je kao član Narodnog vijeća uključen u stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.). U vrijeme talijanske okupacije Splita, bio je 1942. interniran na otočje Lipari u Tirenskom moru.

Pišući za zagrebačke Novosti članak o Viktoru Caru Eminu (1870.-1963.), povodom njegovog 60 rođendana, Rikard Katalinić Jeretov sjetio se njihovih zajedničkih druženja i Carevih riječi: Stvari, u koje sam bio u životu umješan, bile su jače od mene i tako mogu reći da je iz tog moćnog odnosa izašlo gotovo sve što sam bilo kad napisao.

Spomen ploča na rodnoj kući Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom
Spomen ploča na rodnoj kući Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Barba Rike je dometnuo: I mi svi znamo, a ja možda ponajbolje, koje su te stvari, u koje je on bio umješan. Te stvari bile su prirasle i uz moje srce, zato sam ja njega dok se – kako bi on govorio – “motao u njima”, slijedio gotovo na svakom koraku.

Tome se nema ni što dodati ni što oduzeti. Često sam slušao o tome kako Katalinić Jeretov i Car Emin baš i nisu neki pisci. Možda i dvije pjesme Barba Rike – Sipar i Gradiću moj lepi – nisu vrhunac literarnog izraza po mjeri književne struke. Ali, srce prepoznaje te stihove kao svoje.

Ponekad kritičarima promakne poetika života pa i sam život stvaralaca i narodnih pregalaca, koji su djelujući u određenim povijesnim okolnostima vagali između literature i zalaganja za našu stvar. Oni su (ne)svjesno žrtvujući čisti literarni izraz znatno doprinijeli tome da mi koji jesmo, jesmo upravo to što jesmo zahvaljujući i njima. Ili, kako je jednom prilikom kazala dr. Ines Srdoč Konestra, koja je doktorirala s temom o Caru Eminu, da ni bilo njih, ne bi bilo nikega!

NA KANTRIDI PADALE STIJENE

Na stadionu Kantrida 1962. godine stradalo 96 gledatelja
Na stadionu Kantrida 1962. godine bilo je 96 povrijeđenih gledatelja

Piše: Goran Moravček

Prije ravno pola stoljeća – na današnji dan 9. rujna 1962. godine – za vrijeme nogometne utakmice između Rijeke i Hajduka na Kantridi su padale stijene. Tako sam to tada doživio te mi se događaj duboko urezao u pamćenje. Tek sam krenuo u školu te godine. Bio sam na utakmici, a listanje požutjelih novina nedavno mi je vratilo u sjećanje slike tog paklenog dana. Živjeli smo tada u obližnjoj Creskoj ulici poviše gostionice Miramare, koja je znala dugo odzvanjati smijehom i pjesmom nakon nogometnih utakmica. Poslije ove utakmice gostionica je bila prazna. Riječani su okružili dvije gradske bolnice tražeći obavijesti o stradalima.

Pamtim samo tri događaja s Kantride iz djetinjstva koji su završili na novinskim stranicama. Posjet nesvrstanog alžirskog predsjednika Ben Bele brodogradilištu, stradanje trolejbusa koji se zamalo survao na stadion te ovaj nogometni susret, koji je završio sa “samo” 96 ozlijeđenih gledatelja, iako se u prvi mah spominjalo da ima i mrtvih. Utakmica je nakon nesreće ipak odigrana, a Rijeka je pobijedila 4:0 golovima Zadela, Veselice i Lukarića.

Utakmicu Rijeke i Hajduka pratilo je na Kantrida 9. rujna 1962. oko 5.000 gledatelja
Utakmicu Rijeke i Hajduka pratilo je na Kantrida 9. rujna 1962. oko 5.000 gledatelja

Stadion je bio pun, jer je jadranski derbi privukao oko 5.000 gledatelja, koji su se znatnim dijelom uzverali i po stijenama. Prema novinskome izvješću, nakon što se odronio kamen(čić) zavladala je panika na sjevernom stajanju. Netko je zaviknuo “Pada kamenje” i u tren je zavladao metež. Najgore su prošli gledatelji uz samu ogradu, jer ih je masa pregazila tražeći spas na travnjaku. Žičana ograda, koja je dijelila izgralište od gledališta pod pritiskom je popucala kao trijeska, napisao je novinski izvjestitelj. Bilo je strašno.

Dr. Lenković, kirurg riječke bolnice nosi stradalog dječaka do kola hitne pomoći
Dr. Lenković, kirurg riječke bolnice nosi stradalog dječaka do kola hitne pomoći

Rodbina i prijatelji unerećenih nakon što se vijest munjevito proširila gradom, okružili su riječku i sušačku bolnicu tražeći obavijesti o stradalima. “Ovo je sreća u nesreći” – izjavio je novinskom reporteru dežurni liječnik dr. Franjo Gvozdenović – “Čudo je da nitko nije životom stradao”.

Nesreća na stadionu dogodila se upravo na dan koji je svečano obilježavala tadašnja Jugoslavenska ratna mornarica. Tito je bio na proslavi u Podgori kod Makarske i u Splitu te su informacije o tome preplavile naslovnice. Tek 11. rujna, i to na unutrašnjoj stranici Novog lista, izašla je reportaža sa slikama legendarnog Petra Grabovca o rušenju stijena na Kantridi. Takva su bila vremena.

Rijeka je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila najznačajnije pomorsko središte bivše države, lučki i industrijski grad koji se ubrzano razvijao. Novi stanovnici dolazili su iz raznih krajeva naseljavajući prazne stanove koje su napustili u velikom eksodusu bivši žitelji Rijeke, uglavnom talijanske narodnosti. Poraće je donijelo veliku mijenu stanovništva te se govorilo kako je Rijeka “Jugoslavija u malom”.

Navijači NK Rijeke na Kantridi
Navijači NK Rijeke na Kantridi

Odlazeći redovito na utakmice, sjećam se kako je NK Rijeka u to doba imala malo svojih simpatizera te su nas uvijek nadglasali brojniji protivnički navijači. Bilo je to i logično, jer su doseljeni stanovnici u srcu nosili boje svoga zavičaja – bilu Hajduka, modru Dinama, crno-bijelu ili crveno-bijelu beogradsku… Nama, rođenima i odraslima u Rijeci, koji se nismo mogli poistovjetiti sa zavičajem naših roditelja, klub sa Kantride je postao prvo utočište u potrazi za identitetom. Bili smo malobrojni, ali smo navijali strasno. Tada su, međutim, Hajduk, Dinamo i Zvezda bili prema broju navijača domaćini na Kantridi. Srećom, ta su vremena prošla. Podrška klubu s Kantride je značajna, a međusobno je danas dijeli na tisuće navijača Rijeke.