Staro sušačko rodilište na slici Petra Grabovca, tadašnjeg fotoreportera Novog lista
Piše: Goran Moravček
U Starom sušačkom rodilištu, na današnji dan, 28. ožujka 1975. godine izgorjelo je 25 beba. Jedna od najvećih civilnih tragedija u Rijeci dogodila se u gluho doba noći zbog kratkog spoja na električnoj grijalici. Troje djece je preživjelo. Kao uzroci požara navedeni su “krajnja nedisciplina i nepridržavanje propisa”, kako je istaknuto u zaključcima Izvršnog vijeća Sabora, tadašnje republičke Vlade Hrvatske.
Namjeravao sam o tom događaju opširnije pisati, ali ni jedna mi rečenica ne pada na pamet. I danas, nakon što sam prolistao stranice novina iz toga doba, pod dojmom sam te velike tragedije.
Donosim stoga nekoliko preslika iz Novog lista čiji su novinari iscrpno izvijestili o požaru u Starom sušačkom rodilištu.
Soba u Starom sušačkom rodilištu u kojoj su stradale bebe. Fotografiju snimio Petar Grabovac, fotoreporter Novog lista
Posebno izdanje Novog lista izvijestilo je o velikoj tragediji u Starom sušačkom rodilištu
Antun Mihanović pl. Petropoljski (Zagreb, 10. lipnja 1796. – Novi dvori /Klanjec, 14. studenoga 1861.) spjevao je u Rijeci, a objavio 14. ožujka 1835. godine u Gajevoj Danici, pjesmu Horvatska domovina. Stara guvernerova palača (na slici), u kojoj je pjesma nastala, više ne postoji, a grad se nije odužio spomenikom pjesniku hrvatske himne. U Rijeci, gradu (gotovo) bez javnih spomenika, također su neki značajni ljudi što su ovdje živjeli i(li) stvarali, bez primjerenog spomen obilježja.
Antun Mihanović
Mihanović je u Rijeci radio kao guberijalni tajnik (1823. – 1828./ 1834. -1836.). Na Primorje je stigao nakon vojne službe u Veneciji i Padovi, a s Kvarnera se uputio na mjesto austrijskog konzula u Beogradu. Istu je službu obavljao u Solunu, Trapezuntu, Smirni, Carigradu te Bukureštu.
Dok je boravio u tada mađarskoj Rijeci, potpisivao se kao Mihanovich Antal Fiumei Követ. Radio je i živio u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače. Ta je zgrada postojala od 1780. do 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka sagrađena je Palača / Palazzo Adria, a ondje gdje je bila stara Guvernerove palače uređen je današnji Jadranski trg, tada Piazza Elizabeta.
O tome koliko je u našem gradu Antun Mihanović ostavio traga svjedoči njegov izbor, uz Andriju Ljudevita Adamića, za riječkog zastupnika od 1825.-1827. godine u Zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu (Poszony), današnjoj Bratislavi u Slovačkoj.
Nakon Mohačke bitke 1526. i turskog osvajanja Budima, jedno od sjedišta ugarskog dijela monarhije postao je Požun. Ondje je uz prekide zasjedao Ugarski sabor (Pozsonyi diéta) do 1848. godine.
Nakon ukidanja Ilirskih Provincija (1809.-1813.) i odlaska Francuza, ugarska uprava Rijekom bit će obnovljena 1822. godine kada je mađarski postao obveznim jezikom.
U Monarhiji, u javnim službama i školama, uz mađarski jezik se koriste njemački i latinski, a talijanski u Istri, Primorju i Dalmaciji. Hrvatski se govori jedino u obitelji.
Antun Mihanović, koji je, nakon osnovnog obrazovanja i gimnazije u rodnom Zagrebu, pravo studirao u Beču, počinje se ondje, nadahnut sveslavenskim idejama, zanimati za filologiju. Potaknut pozivom biskupa Maksimilijana Vrhovca za sakupljanjem narodnoga blaga, objavio je Mihanović 1815. godine u Beču knjižicu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku.
Zalaže se za uporabu hrvatskoga u književnosti i javnome životu te ističe kako jezik nije odjeća što bi je čovjek svlačio i oblačio već je bitni dio njegove individualnosti. Za ilirce nima domorodstva bez ljubavi materinskog jezika, kako se u nizu članaka isticalo u Danici ilirskoj tijekom 1835. godine. U takvim okolnostima sklada i Antun Mihanović svoju Horvatsku domovinu.
Za njega i ostale ilirce jezik je domovina, a domovina jezik.
Zaboravljamo li na to u današnje doba posvemašnje anglizacije? Radovi o toj pošasti i javni istupi jezikoslovaca, među njima i Nives Opačić koja je o toj temi objavila nedavno knjigu, ukazuju na nekritičko korištenja engleskog jezika u svakodnevnom govoru te na stvaranje često nakaradnh izraza. Svako doba ima, izgleda, svoje jezične napasti.
Spomenik Hrvatskoj domovini na Zelenjaku podigli su članovi Hrvatskog zmaja 1935. godine
Četiri kitice Mihanovićeve Horvatske domovine uglazbio je 1848. godine Josip Runjanin, kadet graničarske pješačke pukovnije u Glini. Pjesmu harmonizira kapelnik Josip Wendel iste godine da bi je 1861. za objavljivanje priredio zagrebački skladatelj Vatroslav Lichteneger.
Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine obratio se ondašnjem Hrvatskom saboru s inicijativom da se Lijepa Naša ozakoni kao državna himna, ali to se tada nije dogodilo. Lijepa Naša je bila stoga neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata. Službenom himnom postala je tek 29. veljače 1972. godine, a 1990. potvrđena je Lijepa Naša i kao svečana pjesma Republike Hrvatske.
Hrvatskoj domovini je 1935. godine, na stotu obljetnicu, na Zelenjaku u Hrvatskom zagorju podignut spomenik. Rijeka se ondje ne spominje vjerojatno stoga što je te godine bila pod talijanskom upravom. Na žalost, pjesnik hrvatske himne bio je gotovo prešućivan i ovdje, gdje još uvijek nema dostojnoga spomen obilježja, iako je u Rijeci nastala Lijepa Naša.
Raymond Poincaré, premijer i francuski predsjednik, putujući početkom 20. stoljeća našim krajevima, boravio je i na Trsatu. Fotografija kapele sv. Nikole na Kružićevim stubama iz njegovog je albuma
Piše: Goran Moravček
Stube, kojima se hodočasnici stoljećima uspinju moleći zagovor Gospe Trsatske, nose ime Patre Kružića. Branitelj Klisa, utvrde iznad Splita koja je od turskih nadiranja čuvala južnu Hrvatsku, poginuo je na današnji dan, 12. ožujka 1537. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti. Turci su mu odrubili glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je za 1000 dukata prodali njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra. Na nadgrobnoj ploči latinskim jezikom je zapisano: “Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537”.
Petra Kružića prikazao je akad. kipar Zvonimir Kamenar na reljefu u kapeli sv. Nikole, podignutoj 1531. godine uz Trsatske stube
Padom Klisa, ratnici odlaze u Senj, gdje će od 1537. do 1618. godine biti snažno uskočko gnijezdo. Obilježivši prostor koji poznajemo u to doba i kao “predziđe kršćanstva”, uskoci su zadavali velikih muka Turcima i Mlečanima, a ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom.
Na starim prikazima grada, uz ušće Rječine, prikazana je i njihova gostionica. Zbog njihovih napada na mletačke brodove i ozemlje kojim je upravljala Prejasna Republika, izbio je Uskočki rat (1615.-1618.) nakon čega su uskoci protjerani iz Senja te su raseljeni u unutrašnjost Hrvatske.
Petar Kružić je rođen 16. listopada 1491. godine, vjerojatno u ličkom mjestu Nebljuhu u blizini Lapca. Povjesničar i putopisac Johann Weikhard Valvasor navodi da je Kružić bio vlasnikom istarskog Lupoglava, a Pavao Ritter Vitezović je isticao Trsat kao mjesto rođenja kliškoga junaka dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potjecao iz Poljica.
Kružić se priključio braniteljima Klisa 1513. godine, a spominje se prvi put u povijesnim izvorima 1520. kao zapovijednik kliške utvrde, koju je branio petnaest godina od osmanlijskih i mletačkih napada. Bio je istovremeno i kapetan Senja od 1521. do ožujka 1529. Branio je Hrvatsku u teškom razdoblju njezine povijesti, nakon Mohačke bitke, odigrane 29. kolovoza 1526. godine, kad su razbijene ugarsko-hrvatske vojne snage.
Nakon te bitke i gubitaka teritorija, Hrvatski sabor je u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca, Ferdinanda I., za hrvatskog kralja. Otada će dinastija Habsburga vladati našim krajevima do konca Prvoga svjetskog rata.
Car Ferdinand I. potvrdio je i prvi statut Grada Rijeke iz 1530. godine.
Stube Petra Kružića prikazane su na najstarijem poznatom prikazu Rijeke iz 1578. godine, koji je izradio kartograf Ivan Klobučarić, redovnik augustinac. Kružić je dao sagraditi 1531. godine o svome trošku 118 stuba. Te godine je od klesana kamena sagrađena i kapela sv. Nikole nedaleko crkve Gospe Trsatske, koju je također dao podići Kružić. Godina gradnje zapisana je glagoljicom iznad portala. Akademski kipar Zvonimir Kamenar načinio je 1976. godine reljef za tu kapelicu s portretom Petra Kružića, sv. Nikolom i prikazom kliške bitke. Trsatski povjesnik Clarus (Kajo) Pasconi piše kako je u njegovo doba, u prvoj polovici 18. stoljeća, u kapeli bila slika s prikazom Raspeća i sv. Nikole zaštitnika mornara.
Prema trsatskoj fratarskoj kronici, godine 1628. podiže riječki carski službenik Karlo Vassermann sa svojom suprugom Ivanom, rođenom Schaurer, drugu kapelicu na stubama u čast sv. Karla, na mjestu gdje se nekoć uzdizao kameni stup s kipom Marijinim.
Kapela sv. Nikole, na snimci s početka 20. stoljeća, priložena je u kronici trsatskih fratara
Treću kapelu, najveću, dao je obnoviti 1641. godine Franjo Glavinić, trsatski gvardijan i povjesnik Svetišta, na mjestu gdje je prema predaji ban Nikola IV., prvi koji se nazvao Frankopanom, sagradio 1410. kapelicu poslije svoga povratka s hodočašća u Svetu Zemlju. Nikola je dao postaviti natpis, koji spominju trsatski kroničari: “Dođe kuća Bl. Dj. Marije iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i odavde otputova dne 10. prosinca 1294.”
Barun Gabriel Franjo Aichelburg, zapovjednik Brinja, nastavio je gradnju stuba te ih je 1726. godine bilo 412. On je također dao sagraditi četvrtu kapelicu, trijem, u čast sv. Ignacija Lojolskog, utemeljitelja isusovačkog reda. Uređenje stuba i gradnja kapelice potaknuti su vjerojatno obilježavanjem stote obljetnice od dolaska isusovaca u Rijeku.
Ulaz na Trsaske stube Petra Kružića uređen je 1744. godine. Nad portalom se nalazi reljef Djeteta Isusa i Marije Tješiteljice žalosnih uz latinski natpis “Consolatrix Afflictorum”. Prema predaji, na tome je mjestu stajala kapela s natpisom “Hodi na pokoru”, koju je sagradio Ivan Kučić, trsatski plovan sv. Jurja. Nakon posljednje obnove skala 1930. godine, hodočasnike do Trsata vodi 561 stuba.
Kružićeve stube duboko su utkane u urbana tkivo te u gradsku povijest. Nedostaju im tek informativne table koje bi hodočasnicima i turistima, ali i zainteresiranim sugrađanima, približile ovaj izniman kulturno-povijesni spomenik kakvim se, uz obližnju Kalvariju, mogu tek rijetki gradovi dičiti.
Kuća Ive i Marte Robić u Ičićima preuređena je u crkvu posvećenu sv. Ivanu od Boga
Piše: Goran Moravček
Kuća u Ičićima glazbenika Ive Robića i njegove supruge Marte preuređena je u crkvu, prvu u Hrvatskoj posvećenu sv. Ivanu od Boga. Popularni pjevač lakih nota, a njegovi su šlageri u srcima mnogih ostavili sentimentalnoga traga, rođen je Garešnici 28. siječnja 1923. godine. Otišao je u naša dobra sjećanja, na današnji dan, 9. ožujka 2000. u Rijeci. Živio je u Ičićima sa suprugom Martom, koja je preminula 2. siječnja 2007. u 87 godini života.
Marta i Ivo Robić svoju su kuću u Ičićima ostavili Crkvi
Robićevi su bili bez potomstva, a kad su obnavljali bračne zavjete, zemljište i kuću ostavili su kao nadarbinu Riječkoj nadbiskupiji. Kako u Ičićima nema župne crkve, a na okućnici vile nije bila dozvoljena gradnja, kuća Ive i Marte Robić preuređena je u kapelu sv. Ivana od Boga u tamošnjoj župi sv. Josipa.
Crkvu je blagoslovio 16. studenoga 2003. godine, na dan sveca zaštitnika, riječki nadbiskup i metropolita Ivan Devčić.
U proslavi je sudjelovalo i osam redovnika Bolničkog reda Milosrdne braće sv. Ivana od Boga iz Graza, koji su sa sobom donijeli relikvije svetca. Oltarnu sliku naslikao je Franjo Ferenčak, akademski slikar iz Vrbovskog, a u dvorištu pred zgradom postavljen je tri metra visoki križ.
Sveti Ivan od Boga osnovao u španjolskoj Granadi prvu ustanova koja je pružala sustavnu brigu za bolesnike. Papa Aleksandar VIII. proglasio ga je svetim 1860, a 1886. u doba Leon XIII. postaje zaštitnikom bolnica i bolesnika. Družba milosrdne braće posvetila se radu i brizi za duševne i tjelesne bolesnike. Ova je družba 1804. godina prvi put došla u Hrvatsku i osnovala bolnicu i samostan u središtu Zagreba, a bolnica za duševne bolesnike u Vrapču naslijedila je djelatnosti ove prvotne bolnice.
Župa Sv. Josipa nastala je razgraničenjem župe Sv. Marka, odnosno veprinačke kapelanije Poljane, 25. ožujka 1970. godine. Prvotno je kapelica sv. Josipa, uređena u prizemlju iznajmljene privatne kuće Maksa Sodnika, bila središte vjerskoga okupljanja. U dvorištu je bio podignut zvonik izrađen od željeznih cijevi. Kapela je imala drveni oltar nad kojim je bio postavljen kip sveca zaštitnika župe.
Papa Ivan Pavao II. blagoslovio je temeljni kamen za novu crkvu sv. Josipa u Ičićima na misnome slavlju na riječkoj Delti 8. lipnja 2003. godine. Projekt za župnu crkvu potpisao je arhitekt Robert Jurin.
David Danijel potakao je postavljanje spomen-ploče Ivi Robiću, koja je otkrivena 6. ožujka 2010. uz šetnicu Lungomare blizu ulaza u marinu.
