Franjo Rački: Rieka prama Hrvatskoj

  • Impresum: [Zagreb : s. n.], 1867. (u Zagrebu : A. Jakić)
  • Materijalni opis: [6], 134, CVIII str. ; 22 cm.
  • Sadržaj: Prilozi, listine na lat., njem. i tal. jeziku: str. I-CVIII.

Piše: Goran Moravček

Autor knjige Rieka prama Hrvatskoj, Franjo Rački rođen je u Fužinama 25. studenoga 1828. Preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1894. Osim što je za sobom ostavio golemo djelo, koje se i danas proučava jer je aktualno i zanimljivo, prvi je među našim povjesničarima pokušao objektivno i kritički promišljati prošlost. Protivio se mađarskim posezanjima te se iscrpno bavio hrvatsko-ugarskim odnosima, posebice u odnosu na Rijeku.

Imao je strast prema politici i povijesti te će po tome ostati upamćen iako je bio i ugledan svećenik, kanonik.

Spomenik dr. Franji Račkom u rodnim Fužinama (rad kipara Rudolfa Valdeca) podignut je 1928. godine povodom stogodišnjice njegovog rođenja
Spomenik dr. Franji Račkom u rodnim Fužinama (rad kipara Rudolfa Valdeca) podignut je 1928. godine povodom stogodišnjice njegovog rođenja

Sudjeluje 1860. u osnivanju Narodne stranke s biskupom J. J. Strossmayerom s kojim je dijelio slična stajališta i prijateljstvo. Stoga je logično što je postao prvim predsjednikom (1866.-1886.) Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), čiji su temelji položeni u prosincu 1860. na poticaj Strossmayera.

Od 1861. do 1875. zastupnik je u Hrvatskom saboru, koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke, izazvane revolucionarnim gibanjima 1848. godine, vojnim neuspjesnima i dubokom gospodarskom krizom u Monarhiji nakon čega je krahirao Bachov apsulutizam. Narodnjaci, kojima je pripadao Rački, zagovarali su uspostavu Trojedne Kraljevine s labavim vezama prema središnjici vlasti. Franjo Rački prihvaća preporodne ideje, ali je ilirizam s vremenom zamijenio jugoslovjanstvom, pod čime je podrazumijevao suživot Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara, ujedinjenih u Habsburškoj Monarhiji, od slovenskog Triglava do bugarske Varne.

Iako se biskupa Strossmayera najčešće smatra prvim zagovornikom jugoslavenstva, to prvenstvo pripada Račkom. Jugoslavenske težnje bile su uvjetovane tadašnjim (geo)političkim (ne)prilikama. Držao je da su Hrvati preslabi da se odupru Beču i Pešti te je stoga zagovarao savez sa slavenskom braćom. Panslavizam, austroslavizam ili jugoslavjanstvo trebali su također biti brana njemačkom prodoru na istok (Drang nach Osten) te rastućem nacionalizmu na Apeninima. Bitkom kod Visa 1866. godine Talijani su bili samo privremeno zaustavljeni u naumu da Jadran pretvore u njihovo mare nostro.

Porto Baroš
Porto Baroš

Jugoslavenstvo u Banskoj Hrvatskoj šezdesetih godina 19. stoljeća nije bilo, međutim, šire prihvaćeno. Unionisti su savez tražili s Mađarima, a protiv austrijskoga dijela Monarhije. U to doba djelovala je i Stranka prava na području Banske Hrvatske, koju je 1861. godine utemeljio Ante Starčević pod geslom: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.

Narodnjaci i pravaši oblikovali su u drugoj polovici 19. stoljeća dvije nacionalne ideologije koji će obilježiti hrvatsku politiku ne samo do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine već do naših dana.

Car Franjo Josip I., pritisnut političkim i gospodarskim nevoljama, preuređuje 1867. Habsburšku Monarhiju u Austro-Ugarsku, dijeleći je na zapadnu (cislajtanijsku – austrijsku) te istočnu (translajtanijsku – mađarsku) cjelinu. Osoba vladara, inozemna politika i vojska vežu dvojnu monarhiju. U novonastalim prilikama Zagreb, kao sjedište Banske Hrvatske, sklapa s Peštom 1868. godine Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Banska Hrvatska bila je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja, nastave i pravosuđa, a ostali poslovi su bili zajednički, među njima i financije. U (geo)političkom smislu Nagodba je onemogućila ujedinjenje hrvatskih zemalja te je izazvala snažan otpor u hrvatskoj javnosti.

Riječka luka u doba mađarske uprave
Željeznica je stigla u Rijeku 1873. godine u doba mađarske uprave

Hrvatsko-ugarskom nagodbom Rijeka, tada još neznatni grad na desnoj obali Rječine, dolazi pod neposrednu upravu Pešte, dok je Sušak uz ostala naselja Primorja bio u sastavu Banske Hrvatske i posredno dijelom Ugarske. Zapadna predgrađa današnje Rijeke, Kastavština i Liburnijsko primorje nastavljali su se na Cislajtaniju te su bili pod upravom Beča. Istra s Kvarnerskim otocima i Dalmacija bili su također u austrijskome dijelu dok je Vojna krajina, koja je do tad bila zasebna cjelina, pridužena 1881. godine Banskoj Hrvatskoj, odnosno ugarskome dijelu dvojne države.

Franjo Rački iscrpno se bavio hrvatsko-mađarskim odnosima, a posebno statusom Rijeke. Iz njegova pera nastao je Posebni povjestnički nacrt o gradu Rieci. (Zagreb, 1861), napisan u jeku burnih rasprava o Riječkom pitanju.

U članku Magjari i Rieka, u listu Pozor 1861. godine, nastojao je dokazati kako je Rijeka ne samo po povijesti i po pravu, nego i po svojem položaju, po narodnosti, po materijalnom probitku sastavni dio Hrvatske. Odgovarao je time na tvrdnje mađarskoga povjesničara Lászla Szálaya (Ladislao Szalay: Fiume e la Dieta ungarica, Ercole Rezza, 1861) prema kojemu Rijeka pripada Ugarskoj po pravu. Riječkim pitanjem Rački se bavio i 1866. godine, osvrćići se na pisanje mađarskih novina Pester Lloyd u članku Pester Lloyd o Rieci te godine 1867. u članku Rieka se je god. 1777. radovala, što je Hrvatskoj utjelovljena. Iste, 1867. godine, na temelju ta dva članka, a uoči Hrvatsko-ugarske nagodbe, nastala je knjiga Rieka prama Hrvatskoj.

Objavljivanje knjige poticao je i biskup J. J. Strossmayer koji je Račkom u pismu poručio: Slutim iz nekih znakova, da bi moglo biti, da car Rijeku dâ Madžarom onim istim prijekim putem, kojim je dao i Međimurje.

 

Njemački prijevod knjige Rieka prama Hrvatskoj (preveo Petar Preradović)

Fiume gegenueber von Croatien / von Franz Rački ; aus dem Kroatischen uebers. von X.Y. [i. e. Petar Preradović]

  • Impresum Agram : Im Verlag der Fr. Suppan’s Buchhandlung (Albrecht & Fiedler), 1869.
  • Materijalni opis: 142, LXXVI str. ; 8*.

 

Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu

Stara guvernerova palača

Piše: Goran Moravček

Antun Mihanović pl. Petropoljski (Zagreb, 10. lipnja 1796. – Novi dvori /Klanjec, 14. studenoga 1861.) spjevao je u Rijeci, a objavio 14. ožujka 1835. godine u Gajevoj Danici, pjesmu Horvatska domovina. Stara guvernerova palača (na slici), u kojoj je pjesma nastala, više ne postoji, a grad se nije odužio spomenikom pjesniku hrvatske himne. U Rijeci, gradu (gotovo) bez javnih spomenika, također su neki značajni ljudi što su ovdje živjeli i(li) stvarali, bez primjerenog spomen obilježja.

Antun Mihanović
Antun Mihanović

Mihanović je u Rijeci radio kao guberijalni tajnik (1823. – 1828./ 1834. -1836.). Na Primorje je stigao nakon vojne službe u Veneciji i Padovi, a s Kvarnera se uputio na mjesto austrijskog konzula u Beogradu. Istu je službu obavljao u Solunu, Trapezuntu, Smirni, Carigradu te Bukureštu.

Dok je boravio u tada mađarskoj Rijeci, potpisivao se kao Mihanovich Antal Fiumei Követ. Radio je i živio u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače. Ta je zgrada postojala od 1780. do 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka sagrađena je Palača / Palazzo Adria, a ondje gdje je bila stara Guvernerove palače uređen je današnji Jadranski trg, tada Piazza Elizabeta.

O tome koliko je u našem gradu Antun Mihanović ostavio traga svjedoči njegov izbor, uz Andriju Ljudevita Adamića, za riječkog zastupnika od 1825.-1827. godine u Zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu (Poszony), današnjoj Bratislavi u Slovačkoj.

Nakon Mohačke bitke 1526. i turskog osvajanja Budima, jedno od sjedišta ugarskog dijela monarhije postao je Požun. Ondje je uz prekide zasjedao Ugarski sabor (Pozsonyi diéta) do 1848. godine.

Nakon ukidanja Ilirskih Provincija (1809.-1813.) i odlaska Francuza, ugarska uprava Rijekom bit će obnovljena 1822. godine kada je mađarski postao obveznim jezikom.

U Monarhiji, u javnim službama i školama, uz mađarski jezik se koriste njemački i latinski, a talijanski u Istri, Primorju i Dalmaciji. Hrvatski se govori jedino u obitelji.

Antun Mihanović, koji je, nakon osnovnog obrazovanja i gimnazije u rodnom Zagrebu, pravo studirao u Beču, počinje se ondje, nadahnut sveslavenskim idejama, zanimati za filologiju. Potaknut pozivom biskupa Maksimilijana Vrhovca za sakupljanjem narodnoga blaga, objavio je Mihanović 1815. godine u Beču knjižicu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku.

Zalaže se za uporabu hrvatskoga u književnosti i javnome životu te ističe kako jezik nije odjeća što bi je čovjek svlačio i oblačio već je bitni dio njegove individualnosti. Za ilirce nima domorodstva bez ljubavi materinskog jezika, kako se u nizu članaka isticalo u Danici ilirskoj tijekom 1835. godine. U takvim okolnostima sklada i Antun Mihanović svoju Horvatsku domovinu.

Za njega i ostale ilirce jezik je domovina, a domovina jezik.

Zaboravljamo li na to u današnje doba posvemašnje anglizacije? Radovi o toj pošasti i javni istupi jezikoslovaca, među njima i Nives Opačić koja je o toj temi objavila nedavno knjigu, ukazuju na nekritičko korištenja engleskog jezika u svakodnevnom govoru te na stvaranje često nakaradnh izraza. Svako doba ima, izgleda, svoje jezične napasti.

Spomenik Hrvatskoj domovini
Spomenik Hrvatskoj domovini na Zelenjaku podigli su članovi Hrvatskog zmaja 1935. godine

Četiri kitice Mihanovićeve Horvatske domovine uglazbio je 1848. godine Josip Runjanin, kadet graničarske pješačke pukovnije u Glini. Pjesmu harmonizira kapelnik Josip Wendel iste godine da bi je 1861. za objavljivanje priredio zagrebački skladatelj Vatroslav Lichteneger.

Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine obratio se ondašnjem Hrvatskom saboru s inicijativom da se Lijepa Naša ozakoni kao državna himna, ali to se tada nije dogodilo. Lijepa Naša je bila stoga neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata. Službenom himnom postala je tek 29. veljače 1972. godine, a 1990. potvrđena je Lijepa Naša i kao svečana pjesma Republike Hrvatske.

Hrvatskoj domovini je 1935. godine, na stotu obljetnicu, na Zelenjaku u Hrvatskom zagorju podignut spomenik. Rijeka se ondje ne spominje vjerojatno stoga što je te godine bila pod talijanskom upravom. Na žalost, pjesnik hrvatske himne bio je gotovo prešućivan i ovdje, gdje još uvijek nema dostojnoga spomen obilježja, iako je u Rijeci nastala Lijepa Naša

 

Srušena riječka sinagoga

Velika sinagoga
Velika sinagoga bila je sagrađena 1903. godine, a srušena 1948.

Piše: Goran Moravček

Velika riječka sinagoga, koja se nalazila na uglu današnjih ulica Pomerio i Ciottine, bila je otvorena 1903. godine. Temeljito su je opljačkali i zapalili njemački nacisti koncem siječnja 1944., ali tada nije srušena. Ostaci sinagoge posve su uklonjeni u doba “narodne vlasti” krajem 1948. godine.

– Pročelje i kupola bili su neoštećeni, a unutrašnjost čitava – rekao mi je Maksimilijan Maks Peč, očevidac rušenja sinagoge poslije Drugoga svjetskog rata.

Kao i u slučaju crkve Presvetog Otkupitelja na Mlaki, koja je tobože smetala gradnji nove prometnice, tako su komunističke vlasti odlučile da se ne isplati obnavljati Veliku riječku sinagogu, jer je procijenjena potpune obnove zgrade iznosila oko 9 milijuna lira. Savez jevrejskih veroispovednih opština iz Beograda je u ulozi pravnog sljednika u kolovozu 1948. godine prodao oštećenu Veliku sinagogu tadašnjem Kotarskom narodnom odboru Rijeke – kao građevinski materijal! O tempora, o mores! Na tome je mjestu kasnije niknula stambena višekatnica.

Riječka sinagoga
Velika sinagoga stajala je nasuprot današnjeg Pomorskog fakulteta

U Rijeci je kroz povijest postojalo 13 sinagoga, koje su uglavnom bile uređene u unajmljenim prostorima kuća i stanova.

Mala ortodoksna sinagoga u Ulici Ivana Filipovića, sagrađena 1932. godine, jedina je izvorno građena sinagoga danas u Hrvatskoj koja još uvijek služi obredima. Obnovljena je 2008. godine i zaštićena kao kulturno dobro.

Židovi se prvi put spominju u Rijeci 1436. godine. Bili su uglavnom trgovci, koji su živjeli su na području Ziecha ili Zudecca, odnosno Giudecca u Starom gradu, a ono se nalazilo otprilike na zapadnom dijelu današnjeg Klobučarićevog trga na mjestu škole Nikola Tesla. Najstariji židovski doseljenici, tzv. Marchigiani, stigli su iz talijanske pokrajine Marche.

Nakon izgona u 15. stoljeću u Rijeku dolaze i španjolski Židovi, a oni iz Austrije, Italije i Trsta se doseljavaju između 1835. i 1850. U vrijeme ugarske vladavine (1868.-1918.) veći je priljev mađarskih Židova, službenika i činovnika. Zbog pojave nacizma, Židovi napuštaju Rijeku nakon 1933. i počinju se iseljavanje u Sjedinjene Države, Englesku i Palestinu. U Riječkoj provinciji popisano je 1938. godine 1.783 Židova.

Na području Sušaku i Hrvatskoga primorja bilo je uoči Drugoga sv. rata približno 150 Židova, a sinagoga je ondje bila u iznajmljenom stanu. Nakon što je talijanska vojska okupirala Sušak u travnju 1941. popisana su samo 92 sušačka Židova.

Riječka sinagoga
Velika sinagoga

Sefardska Općina osnovana je 1781. godine, a u kući Isaka Mihaela Pensa, koji je bio podrijetlom iz Splita, otvoren je 27. rujna 1779. najstariji poznati židovski molitveni hram u Rijeci.

U kući Celebrini bila je uređena privremeno sinagoga 1836., a godinu dana kasnije Mozes Saul ha-Levi daruje Općini vlastitu trokatnu kuću čija su vanjština i unutrašnjost iste godine preuređene po nacrtima gradskog arhitekta Adama Olfa, koji je, među ostalim, ukrašavao i pročelje Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Ta se sinagoga nalazila se u Starom gradu u Calle del Tempio, današnj Ulici Janeza Trdine.

Velika sinagoga trebala je odgovoriti vjerskim potrebama rastućeg broja doseljenih mađarskih Židova tijekom ugarske uprave Rijekom u drugoj polovici 19. stoljeća. Potkraj toga stoljeća u Rijeci je živjelo oko 2.500 Židova te su 1890. u jeku riječkoga graditeljskog zamaha počele i pripreme za podizanje Velike sinagoge reformiranog obreda.

Novčani doprinos dao je i guverner László gróf Szapáry de Szapár (službovao od 23. studenoga 1897. do 2. kolovoza 1903.), a Grad je poklonio zemljište. Arhitekt je bio Lipót Baumhorn (1860.-1932.) u to doba vjerojatno najpoznatiji mađarski projektant sinagoga.

Građevinska dozvola izdana je 8. listopada 1902., u studenom je započela gradnja, koju je vodio ing. Carlo Conighi, a Velika sinagoga je otvorena 22. listopada 1903. na Roš Hašanu, židovsku Novu godinu…

Ostalo je povijest. Historija i(li) histerija nasilja, ali i manipulacija istinom. Zbog toga što ne postoji nikakvo obilježje o Velikoj sinagogi, bilo bi primjereno postaviti spomen ploču, kako bi nove generacije Riječana podsjetila na povijest građevine koju je kao i mnoge sakralne objekte u doba rata, ali i u doba kad je religija bila proglašavana “opijum za narod”, progutalo političko (ne)vrijeme.

Svjedok vremena:

MAKS PEČ O RUŠENJU VELIKE RIJEČKE SINAGOGE

[embedplusvideo height=”312″ width=”380″ standard=”http://www.youtube.com/v/vmuDpzAL1QI?fs=1″ vars=”ytid=vmuDpzAL1QI&width=380&height=312&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep4816″ /]

Mađari u Rijeci

Riječka luka 1901. godine
Riječka luka 1901. godine

Piše: Goran Moravček

Gábor Baross (1848.-1892.), mađarski ministar, uzdigao je koncem 19. stoljeća ugarsko gospodarstvo. Po njemu je dio riječkoga lučkog bazena nazvan Porto Baroš. U doba mađarske uprave (1868.-1914.) tadašnja je Rijeka bila značajno središe Dvojne Monarhije s modernim pristaništem i željeznicom, rafinerijom nafte i drugim industrijskim postrojenjima. Izgrađen je Teatar, nikla je nova Guvernerova palača i mnoge druge zgrade.

Život je kolao. Dragutin Hirc (1853.-1921.) o tim danima piše: Oko šeste ure, kao da se Korzom razlila bujica od čovječjih glava! Dolaze u gustim povorkama radnice iz okoline i kreću u tvornicu duhana i u druge tvornice, oživljujući svojim žamorom sve ulice (…) a pomalo počnu štropotati kočije, koje kreću na kolodvor, pak dosadni onaj tramvaj, a luka oživi u jedan mah i ljudima i teretnim vozovima.

Je li to mađarsko razdoblje u riječkoj gospodarskoj povijesti bilo najplodnije ili je u Titovo doba, kako tvrde autori nedavno objavljene monografije o komunističkom, odnosno socijalističkom razdoblju jugoslavenske uprave, bilo vrhunac privredne moći grada?

PUSTA RIJEČKA LUKA

U vrijeme juga, osjećaj praznine u pustoj Riječkoj luci još je veći. Rominja kiša, a toplo utočište sivog jutra može ponuditi neki od okolnih kafića. Izabirem onaj u zgradi Transadrije. I gle, najnovije vijesti s novinskih stranica.

Prva stiže iz Vlade, koja je odlučila poboljšati staru željezničku vezu do Karlovca kroz Gorski kotar pravdajući se da za pravu Nizinsku prugu nema novca. Druga potvrđuje ono što smo odavno znali – brodovi nekad moćne Lošinjske plovidbe završit će u rezalištu, a zaposlenici – na ulici.

Deset nekretnina Transadrije u stečaju, među kojima je i glavna poslovna zgrada u čijem je prizemlju kafić, ponuđeno je prošlog mjeseca na prodaju. Spominju se milijuni eura, koje ne mogu zapamtiti, a kamoli shvatiti koliko se to novca zapravo traži zbog lošeg poslovanja i pokušaja podmirenja dugova. Mogu, međutim, zamisliti što za stotine obitelji znači nekoliko tisuća mjesečno uskraćenih prihoda.

GÁBOR BAROSS – ŽELJEZNI MINISTAR

Gabor Baross
Spomen ploča Gaboru Barossu, “željeznom ministru”, postavljena na pročelju zgrade Transadrije

Na korak dva od kafića, na pročelju neoklasicističke palače Transadrije, mala je željezna ploča na kojoj piše: GÁBOR BAROSS 1848-92 VASMINISZTER. Ova potonja riječ napisana uz ime čovjeka po kome je dio današnje Riječke luke nazvan Porto Baroš prevedena s mađarskoga znači – željezni ministar. Nije to, naravno, zbog toga što je gat u Porto Barošu prekriven s desetinama tona željeznoga otpada.

Baross je prikazan na željeznoj spomen ploči iz profila s valovitom kosom i bradom u maniri perzijskog kralja Darija I. Velikog (549. – 486. pr. Kr.). Mađari su svome ministru, koji je preminuo u svojoj 44 godini, podigli mauzolej u mjestu Klobusice (Slovačka), veliki spomenik u Budimpešti i otkrili golemu kamenu spomen ploču uz Dunav, koja podsjeća na Trajanovu tablu (Tabula Traiana) kod Đerdapa. Njegove nacionalne zasluge naši susjedi izuzetno cijene. Kod nas je on doživljavan kao političar, jedan u nizu, koji je provodio mađarizaciju.

S pravom, jer mu je to i bila nakana. I on je bio nadahnut poznatim člankom mađarskog političara Lájosa Kossutha, koji je nakon posjeta Rijeci 27. siječnja 1846. godine objavio članak naslovljen “Do mora, Mađari, do mora!” Taj je poklič shvaćen kao ugarski politički i gospodarski program pod geslom “Na more, Mađaru!”.

U doba ugarske uprave gradom, hrvatsko-talijansko-mađarske tenzije u Rijeci bile su velike. Danas su, srećom, ta vremena iza nas te je udruga Mađara u Rijeci, koja nosi upravo ime Gábora Barossa, postavila na pročelje Transadrije rečenu spomen ploču.

Prva mađarska uprava u tadašnjoj Rijeci, a ona nije obuhvaćala lijevu obalu Rječine, trajala je od proglašenja Corpusa separatuma 1779. do francuske okupacije 1809. godine.

Gábor Baross je rođen 1848. u godini kad je ban Jelačić slamao mađarsku revoluciju, a Josip Bunjevac svojim ulaskom u Rijeku okončao drugo razdoblje ugarske vladavine (1822.-1848.).

MUNJEVITI RAZVOJ RIJEKE

Tadašnja Rijeka bila je neznatno naselje s lukom na ušću Rječine. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. i tzv. Riječke krpice započet će munjeviti razvoj grada i luke. Znatne zasluge za to pripast će upravo Barossu, izvanredno sposobnom i ambicioznom mađarskom političaru.

Porto Baroš
Porto Baroš

Baross je shvatio, a to je uspio provesti i u praksi, kako pretvaranje Mađarske u gospodarsku silu ovisi o infrastrukturi. Nacionalizirao je ugarske željeznice, poboljšao je cestovni promet, učinio Dunav plovnim i u njegovom donjem toku te Rijeku pretvorio u tada modernu luku. Snaženjem prometnih veza, a time ujedno i gospodarstva, branio je mađarske nacionalne interese.

U njegovo doba Rijeka je izrasla u značajno središte Dvojne monarhije. Tada je formiran – Grad.

Porto Baroš, željeznica, Guvernerova palača, Rafinerija nafte… Na te dane podsjećaju i velike željezne bitve u Luci s mađarskim natpisima na vrhovima. Luka postoji, ali je prazna usprkos tome što Rijeka ima izvanredan geopolitički položaj.

BEZ ŽELJEZNICE NEMA POMORSTVA

Zašto? Odgovor je prilično jednostavan, ali se zaboravlja – nema dobrih željezničkih veza Rijeke s unutrašnjosti.

Gábora Barossa su upravo zbog njegove odvažnosti da sredi stanje na željeznici prozvali – željeznim ministrom (Vasminiszter).

Takvoga (geo)političara Hrvatska, za sad, nema te se i moglo dogoditi da Vlada odustane od Ravničarske pruge i okrene se poboljšanju postojećeg željezničkog pravca kroz Gorski kotar, izgrađenog u doba mađarske uprave 1873. godine.

Pruga će biti, navodno, poboljšana do 2019. godine, a vlakovi će njome voziti brzinom do 120 km/h. E, da – putnički promet željeznicom ne kani se znatnije poboljšati. Ne znam samo tko će napisati na riječkom kolodvoru, ali i usputnim postajama do Karlovca: “Dobrodošli u 19. stoljeće”!

Nedostatak vizije i hrabrosti onemogućit će da željeznica pokrene ukupni gospodarski razvoj u Lijepoj Našoj.

Tema o tome kad će biti izgrađen željeznički tunel kroz Učku te željeznički most za otok Krk daleko su i od primisli u glavama naših “stratega”. Potpuno je to neshvatljivo stoga što su željeznica i luka svugdje dio iste cjeline. Jedino u Hrvatskoj, i jedino što se Rijeke tiče postoje – druga pravila. Do kad će tako biti?