Rođendan Stare Dame

Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.
Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.

Piše: Goran Moravček

Rijeka i Opatija spojeni su željezničkom prugom sa Svetim Petrom na Krasu (današnjom Pivkom u Sloveniji) na današnji dan, 24. lipnja 1873. godine. Bio je to za naš kraj povijesni dan, jer je vlak iz Beča povezao Primorje sa središnjom Europom što se može smatrati i pravim rođendanom Stare Dame, Opatije. Rijeka svoj razvoj također može zahvaliti željeznici, jer je koncem 1873. godine otvorena, uz Supetarsko – Riečku železnicu, i pruga prema Karlovcu. Željeznica će potaći razvoj svih mjesta koje je dodirnula pruga, ali, istovremeno, započet će propadanje Bakra, Kraljevice i Senja, nekad značajnih pomorskih središta.

Od matuljskog Štacjona do Opatije i Lovrana putnike je prevozio tramvaj. Mala električna željeznica u promet je puštena 9. veljače 1908. godine, a ugašena je 31. ožujka 1933. godine.

Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana
Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana

Opatija je baštinila svoje ime od benediktinskog samostana, opatije, utemeljenog vjerojatno u 12. stoljeću, uz more, na mjestu gdje je i danas crkva sv. Jakova. Pretpostavlja se kako je samostan građen u doba kada su osnivane i druge benediktinske opatije u Istri. Njih su podizali redovnici iz Ravene, Venecije i Aquileje. Oni su i ovdje podigli samostan na ruševinama drevnoga hrama, posvećenog bogu Apolonu, jer je na sličan način sagrađena i opatija u talijanskom Monte Cassinu. Benediktinski samostan s crkvicom stari kroničari spominju pod imenima – Abbatia Sancti Jacobi, Abbatia Sti Jacobi ad Palum, Abbatia Sti Jacobi a Preluch ili de Volosca. Samostan je pod upravama nekoliko crkvenih redova bio napuštan i obnavljan tijekom stoljeća postojanja.

Kada je godine 1843. dovršena obalna cesta Rijeka – Volosko – Opatija, čiju je gradnju potaknuo Iginio (Higin) Scarpa, stvoreni su preduvjeti za razvoj mjesta. Scarpa, taj riječki okretni poslovni čovjek, uočio je prednosti ovoga kutka uz more, Raja na zemlji, izgradivši Vilu Angiolinu, prvi opatijski ljetnikovac. Juraj Matija Šporer (1795. -1884.) zalagao se uređenje morskog balneološkog zavoda, jer je Opatija, zbog svojih klimatskih uvjeta i prirodnog okruženja, pogodna za zimsko boravilište i lječilište. Među ostalima, slično je razmišljao i bečki liječnik Leopold von Schrötter (1837. – 1908.).

Friedrich Julius Schüler
Friedrich Julius Schüler

Velikih zasluga za razvoj Liburnijskog primorja ima Friedrich Julius Schüler (1832.-1894.), od 1878. direktor Društva južnih željeznica, austrijske korporacije sa sjedištem u Beču, osnovane 1859. godine. Schüler je zaslužan i za gradnju Semerinške željeznice (Semmeringbahn) u Austriji, koja počinje u Gloggnitzu i vodi preko Semmeringa u Mürzzuschlag. Bila je to prva planinska željeznica u Europi izgrađen sa standardnom širinom kolosijeka. Sa svojih 14 tunela, 16 vijadukata te brojnim mostovima, Semerinška željeznica je kao svjetska kulturno-povijesna baština pod zaštitom UNESCO-a od 1998. godine.

Friedrich Julius Schüler potiče gradnju Kvarnera (Quarnero) 1884. godine, ali i drugih hotela vezanih uz željeznicu, poput onoga u Tolbachu (Grand Hotel Toblach) te u Semmeringu (Grand Hotel Südbahn).

Bečki kipar Johann Rathausky (1858.-1912.) izradio je Schülerovo poprsje, koje danas okruženo zelenilom ukrašava opatijskim park. Taj je umjetnik i autor vodoskoka u Parku Angiolina s prikazom Heliosa i Selene (1891.).

Dolazak careva i drugih tadašnjih uglednika željeznicom do postaje u Matuljima bio je praćen u svijetskom tisku. Primjerice, The New York Times izvješćuje svoje čitatelje u broju od 30. ožujka 1894. godine, kako su se, najprije u Matuljima u Kraljevskoj čekaonici, susreli austrijski car Franjo Josip I. i njemački car Wilhelm II., a potom su se kočijom odvezli u Opatiju. Austro-ugarski suveren je boravio u Hotelu Stephanie, a njemački sa svitom u Vili Amaliji. I mnogi su drugi uglednici, zahvaljujući upravo željeznici, otkrivali čari Kvarnera.

Bez suvremenih prometnica nezamisliv je razvoj pojedinih područja i mjesta. Mene, stoga, iznova čudi – kako to da naši politički i gospodarski stratezi zaboravljaju na značaj željeznice u naše doba? Primorje je povezano s unutrašnjošću zapuštenom prugom – danas gotovo bez ozbiljnijeg prometa i s vlakovima koji redovito kasne – izgrađenom davne 1873. godine. Nazdravlje!

Šimun Kožičić Benja: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (1531.)

Šimun Kožičić Benja (oko 1460-1536.), biskup modruški, osnovao je u Rijeci tiskaru i u njoj 1530. i 1531. godine uz pomoć dvojice talijanskih majstora (štampadura) tiskao šest glagoljskih knjiga.

Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (Rijeka, 1531.), djelo je o rimskim papama i carevima pisano glagoljicom na hrvatskom jeziku. Smatra se da je to prva na hrvatskom jeziku štampana svjetska povijest. Knjižice u prvome dijela donse životopise papa, od apostola Petra do pape Klementa VII., Benjina suvremenika. U drugome dijelu su životopisi careva, od Julija Cezara do Karla V. Sačuvalo se sedam originalnih primjeraka.

Bayerische Staatsbibliothek digitalizirala je knjigu i omogućila da bude dostupna posredstvom platforme Europeana.

Izvor: München, Bayerische Staatsbibliothek — Res/4 H.un. 92 h

U izdanju Sveučilišne knjižnice Rijeka objavljeni su 2007. godine pretiskak i transkript Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Izdanje obuhvaća dvije knjige: faksimil (knjiga 1) i latinička transkipcija glagoljskoga teksta (knjiga 2). Faksimil je reprodukcija knjige, koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclavu (Biblioteka Universytecka, sig. 445547). U zasebnoj knjizi glagoljski je tekst prenesen redak po redak latiničkim pismom postupkom transkripcije, dnosno na način kako se pisalo i(li) izgovaralo.  Osvrt  na ovo izdanje objavila je Ivana Mulc – Slovo: časopis Staroslavenskog instituta, No.58 Prosinac 2008.

Recenzija Ivane Mulc:

“ŠIMUN KOŽIČIĆ, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Rijeka, Knjiga 1: Reprodukcija primjerka knjige iz Sveučilišne knjižnice u Wroclawu; Knjiga 2: Latinička transkripcija glagoljskoga teksta (s predgovorom i uvodom). Priredila Anica NAZOR. Sveučilišna knjižnica Rijeka, Rijeka 2007.

Kao rezultat izdavačkoga projekta Sveučilišne knjižnice u Rijeci 2007. godine objavljeno je povijesno djelo Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, koje je, 1531. godine glagoljicom tiskao u svojoj tiskari u Rijeci Zadranin, Šimun Kožičić Benja. Ovaj ambiciozan i zahtjevan projekt zacrtan je u trima knjigama: faksimil, transkripcija i knjiga komentara. Tiskane su prve dvije. Faksimil izdanja iz 1531. godine priredio je vrstan stručnjak za tipografsko oblikovanje hrvatskoglagoljskih tiskanih knjiga, akademski slikar-grafičar Frane Paro, koji je, uz pomoć majstora u tiskari »Zrinski« u Čakovcu, ostvario faksimil u svemu vjeran primjerku originala. Druga knjiga, uz Predgovor i opširan prilog o Šimunu Kožičiću Benji i njegovu djelu, donosi transkripciju teksta latinicom naše najbolje poznavateljice hrvatskoglagoljskih inkunabula i tiskanih knjiga, akademkinje Anice Nazor.

U trećoj knjizi koju priređuje istaknuti proučavatelj crkvene povijesti dr. Tomislav Mrkonjić potanko će se usporediti i komentirati Kožičićev tekst s tekstovima glavnih latinskih predložaka koje je autor istražio (Platina) i otkrio (Egnacije) kao izvore neophodne za razumijevanje Kožičićeva djela.

Diljem svijeta i u nas izbrojeno je sedam originalnih primjeraka Knjiica, a za faksimil rabljen je izvrsno sačuvan, potpuni primjerak originala koji se nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclawu.

Druga knjiga koju je priredila Anica Nazor izuzetne je znanstvene i kulturološke vrijednosti. U Predgovoru iznosi povijest nastanka projekta. Šimun Kožičić Benja poznat je u našoj kulturnoj javnosti i po svojim, više puta tiskanim, rodoljubnim govorima na latinskom jeziku koje je održao na Lateranskom koncilu u Rimu 1513. i pred papom Leonom X. 1516. godine. U njima se otkrio kao sjajan orator, dobar znalac latinske govorničke tradicije, kao i strastven rodoljub, osjetljiv na patnje svojega naroda, tražeći »sveti rat« protiv Turaka i novčanu i vojnu pomoć za otkup zarobljenika i obranu svoje opustošene domovine. Izravno se obraća papi Leonu X. govoreći: »Tebe smo, preblaženi Leone, očekivali kao spasitelja… Udri na one koji nas udaraju.« Poznat je i više puta objavljivan njegov uvodni tekst u Knjižice koji je posvetio trogirskomu biskupu Tomasu Nigeru. Moli ga da što prije složi »knjižice od hrvacke zemlje i od hvali njeje«, a on će to »stlmačiti i činit štampati.« Objašnjava svoje napore oko izdavanja glagoljskih obrednih i nabožnih knjiga i tuži se na jezik glagoljskih knjiga koji su, kako on misli, iskvarili lažni pisci i loši prevodioci.

»V hižah prebivanija« u Rijeci osnovao je i vlastitim novcem u nepunih šest mjeseci (od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531.) tiskao šest knjiga. To su: priručnik (bukvar, abecedarij) za učenje glagoljice, koji naslovljuje: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; mali ritual: Knjižice krsta; misal: Misal hruacki; povijesno djelo: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov; i priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice. Takva osobnost i takav izdavački pothvat privukli su znanstvenu pažnju priređivačice ovoga izdanja još sredinom sedamdesetih godina.

Godine 1975. Anica je Nazor zacrtala svoj izdavački plan: sistematski istražiti, prirediti i objaviti ponovno izdanja naših najstarijih glagoljskih tiskara: senjske i riječke. Dobrim dijelom to je uspješno ostvarila sama ili sa suradnicima. Objavljena su ponovljena senjska izdanja Spovidi općene iz 1496. (pretisak+dodatak), Korizmenjaka iz 1508. (pretisak) i Senjskoga glagoljskog misala iz 1494. (pretisak+dodatak).

Iz riječke je tiskare priredila i objavila izdanje Knjižice krsta iz 1531. (transkripcija, komentar, rječnik), a Leonard Tandarić Psaltir (latinična transkripcija). Treba napomenuti da je njezinim poticajem i mentorstvom došlo do kritičkog izdanja u latiničnoj transliteraciji Kožičićevih Knjižica (München, 1983.), koje je priredio mladi njemački znanstvenik Günther Tutschke. U izdanju je zadržao originalne retke i kraćeno pisane riječi, a popis kraćenih riječi priložio je i u zagradama ih razriješio. Uz napomene o jeziku dodao je rječnik. Utvrdio je da je najbliži latinski predložak za tekst životopisa papa djelo Liber de vita Christi ac omnium pontificum Bartolomea Sacchija, humanističkim imenom Platina. Tekst životopisa papa u komentaru je usporedio s tekstom Platine. Nakon njegova izdanja Tomislav Mrkonjić otkriva glavni predložak životopisa rimskih careva u djelu venecijanskoga humanista Egnacija (De Caesaribus libri III.).

Tako su Knjižice približene široj znanstvenoj javnosti, omogućena su dalja istraživanja i dobiveni izvanredni rezultati izneseni na znanstvenom skupu o Šimunu Kožičiću Benji 1988. i objavljeni u zborniku radova 1991. godine. Na kraju Anica Nazor zahvaljuje ravnateljima Sveučilišne knjižnice u Rijeci, Jurju Lokmeru i Senki Tomljanović, na pokretanju projekta baš u Rijeci, gdje je Kožičić prije gotovo pola tisućljeća tiskao svoje knjige, kao i ostalima koji su zaslužni za njegovo ostvarenje.

Slijedi opširno poglavlje o Šimunu Kožičiću Benji (Zadar oko 1460. – 1536.) koji je jedna je od najblistavijih osobnosti ne samo svoga vremena već i hrvatske kulture uopće. Potječe iz jedne od najuglednijih, najobrazovanijih i najbogatijih zadarskih obitelji. U njoj se njegovala glagoljaška tradicija, a usto je dobio izvrsno humanističko obrazovanje. Godine 1502. bio je na dvoru pape Aleksandra VI. u Rimu, kanonik crkve u Zadru, upravitelj Crkve sv. Ivana, arhiprezbiter na Pagu, biskup modruški, upravitelj Senjske biskupije, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava II. Jagelovića. Na Petom lateranskom koncilu održao je već spomenute rodoljubne protuturske govore. Poslije pada i razaranja Modruša 1528. godine, bježi u Novi Vinodolski, a zatim u Rijeku gdje vlastitim novcem i tiskarskim materijalom nabavljenim u Veneciji tiska svoje knjige.

Suvremena hrvatska historiografija ističe da se u Knjižicama radi o »prvoj u nas na hrvatskom jeziku štampanoj svjetskoj povijesti, koja uključuje podatke o islamu i turskom carstvu od njegova početka do širenja na područje Bizanta, Balkana sve do naših krajeva, do Kožičićeva vremena.« (Miroslav Kurelac).

Kožičićeve Knjižice podijeljene su u dva dijela: u prvom su kratki životopisi papa od apostola Petra do pape Klementa VII., Kožičićeva suvremenika, a u drugom životopisi careva od Julija Cezara do Karla V. Unutar tih dvaju odjelitih dijelova nalaze se mala posebna poglavlja s »istočnom problematikom«: Od gospodstva Partov i Prsijanov, Vazetije Rima, Mahometa početije, Od početija turačkago. Priručnik crkvene i svjetske povijesti dobra je renesansna kompilacija u koju Kožičić unosi vlastita zapažanja – dragocjene podatke o sebi, te komentare o osobama i zbivanjima svojega vremena. Tako u životopisu pape Julija II., opisujući svoj izbor za modruškog biskupa, pridaje si pridjev uobičajen u zapisima popova glagoljaša: »I az nedostojan izabran jesam na Modrušku biskupiju: dan 7. novembra leto Gospodnje 1509.« O suvremenicima će izreći svoje mišljenje, poštujući potrebnu povijesnu distancu, oprezno, ali ujedno i jasno. Npr. o papi Aleksandru VI. piše: »Od jegože mnoga bi se mogla reći, na zač živut ošće mnozi iže znajut dela jego … ničtože nećemo reći.« I još dodaje: »Az bil jesam v Rimi tri leta pred jego semrtiju i videh mnoga.«

U sjajnoj sintezi temeljenoj na literaturi i arhivskim podatcima, uz životopis, ocijenjeni su Kožičićevi rodoljubni govori s literarne strane, iznesena povijest istraživanja o svakom od njegovih šest djela, dodani bibliografski podatci o sačuvanim primjercima i njihovu broju, navedena nalazišta i signature. Pritom autorica iznosi i vrednuje prinos svakoga znanstvenika u rješavanju pojedinih pitanja.

Što se tiče jezika Knjižica obično se ističe da su tiskane hrvatskim jezikom. U stvari koncepcija Kožičićeva književnoga jezika i njegovi zahvati u njegovu popravljanju urodili su jezikom koji je mješavina čakavskoga i crkvenoslavenskog jezika (crkvenoslavenizmi u deklinaciji, osobito zamjenica i pridjeva, u sintaksi česta upotreba dativa apsolutnoga). Isto tako očituje se poznavanje izraza hrvatske usmene književnosti (figure, sinonimi, elipse, tropi, uobičajene sintagme…).

Najvažniji dio knjige latinična je transkripcija teksta. Suvremenomu čitatelju, uglavnom nevičnu poznavanju glagoljice i crkvenoslavenskoga jezika, priređivačica podastire tekst koji mu omogućuje čitanje i upoznavanje sadržaja i jezika Kožičićeva djela. Vrlo složen, osjetljiv i odgovoran posao transkripcije razrješava u poglavlju o transkripciji predlažući jednoznačna transkripcijska načela kojima se služi: npr. prenošenje glagoljskog đerva, poluglasa (štapića) u različitim pozicijama, osobito transkripcija jata koja je i inače u takvim izdanjima jedan od najtežih problema. Tu se u realizaciji nerealiziranih primjera oslanja na u tekstu potvrđene primjere s ostvarenim jatom – stoga donosi čitav niz takvih potvrda. Ti su ostvareni primjeri podloga za transkripciju riječi istoga korijena. Svaki upućeniji čitatelj zagledanjem u pretisak može se uvjeriti koliko je to učinjeno dosljedno i pouzdano. Uspješno rješenje složena problema transkripcije rezultat je izvrsna poznavanja crkvenoslavenskoga jezika, hrvatskoglagoljskih spomenika, ali i velika iskustva u priređivanju takvih izdanja. Na kraju je opširan popis predmetne literature. U knjizi je tiskan rad našeg vrsnog grafičkog stručnjaka Frane Para, poznavatelja hrvatskoglagoljskoga tiskarstva, Tipografske osobitosti »Knjižica od žitja rimskih arhijerejov i cesarov«, u kojem je razmotreno i prikazano kako su pravila tiskarskog umijeća primijenjena u priređivanju ovoga izdanja.

Objavljujući djelo hrvatskog prosvjetitelja i kulturnog velikana Sveučilišna knjižnica u Rijeci, grad Rijeka, kao i čitava Hrvatska svrstava se u red zemalja i naroda koji se s poštovanjem odužuju svojim znamenitim ljudima. Rusi su se svojem prvom tiskaru Ivanu Fjodorovu – koji je 1564. u Moskvi (dakle tridesetak godina nakon Kožičića) počeo tiskati knjige – odužili podizanjem spomenikâ, muzeja, godišnjim znanstvenim tribinama (Fjodorovskije čtenija), godišnjacima, izložbama, medaljama, poštanskom markom i omotnicom, mapom s razglednicama u boji s motivima iz njegovih izdanja. Pripremaju se kritička izdanja s tekstološkim i lingvističkim komentarom, faksimilirana izdanja i izrada Rječnika jezika Ivana Fjodorova (Nazor 1988.).

Kako bi Kožičićeva djela bila pristupačnija današnjem čitatelju, akademkinja Nazor predlaže, uz faksimil i glagoljski tekst izdan kritički u latiničnoj transkripciji, ponovna izdanja svakoga od njegovih preostalih djela kao i izdanje njegova Rječnika. Smatra da bi se u Zadru gdje se je rodio, ili u Rijeci gdje je svoja djela pripremao i tiskao, trebao otvoriti memorijalni muzej.

Ovako uzorno, po svim pravilima struke, pripremljenim izdanjem, hrvatska znanstvena i kulturna javnost dobila je na raspolaganje djelo koje će biti dragocjen izvor istraživanja znanstvenicima raznih profila, osobito povjesničarima, crkvenim povjesničarima, jezikoslovcima, tekstolozima, grafičarima i sl. Očekujući objavljivanje neophodne treće knjige komentara treba poželjeti da se što prije ostvare barem neke zamisli i prijedlozi priređivačice izdanja kako bi se Hrvatska dostojno odužila svomu kulturnomu velikanu i istinskomu rodoljubu”.

Ivan Zajc bez muzeja u Rijeci

Rodna kuća Ivana Zajca u Rijeci

Zajčeva rodna kuća

Piše: Goran Moravček

U riječkoj Ulici Matije Gupca (!) 3. kolovoza 1832. godine rođen je skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Ivan pl. Zajc. Preminuo je u Zagrebu, 16. prosinca 1914. godine. Stogodišnica smrti vjerojatno najznačajnijeg riječkog umjetnika obilježena je u Rijeci – skromno.

Rodna kuća znamenitog Riječana “koji podiže na noge glazbenu Hrvatsku i orlovski leti nad Domovinom” obilježena je spomen-pločom. Zajc bi čini se zaslužio barem memorijalnu sobu u toj kući, ako ne i cijeli muzej.

Ivan Zajc spomen ploča na rodnoj kući

Spomen ploča na rodnoj kući najznačajnijeg riječkog umjetnika

Ivan Zajc se glazbeno školovao u Milanu (1850.-1855.), gradu koji je tad bio pod austrijskom upravom. U rodnom gradu je od 1855. bio dirigent i koncertni majstor Gradskog kazališnog orkestra, gdje je nasljedio svoga oca Johanna Zajitza podrijetlom Čeha. Ivan je poučavao i gudačke instrumente u Filharmoničkom društvu. U Rijeci je proveo sedam godina stvarajući pod krovom jedne od povijesnih zgrada u Starome gradu, poznatoj kao Palac komuna Rečkog što je neke dovelo u zabludu te se o toj zgradi na današnjem Koblerovom trgu govorilo kao o kompozitorovoj rodnoj kući.

Ivan Zajc se proslavio već u starom riječkom kazalištu gdje je 14. travnja 1860. praizvedena njegova opera “Amelija”. Tom je operom postigao veliki uspjeh kod riječke publike koja mu je poklonila dirigentski štap od ebanovine i zlata, koji se čuva u zagrebačkom gradskom muzeju. Vatroslav Cihlar piše kako su razlozi njegova odlaska iz Rijeke bili “i u tadašnjim narodno-političkim prilikama”.

Zajc je s obitelji živio na Trsatu od 1831. do 1862., u kući koja je nedavno obilježena prigodnom spomen pločom.

Godine 1862. Ivan Zajc odlazi u Beč gdje je napisao i svoje prve skladbe na hrvatski tekst, među njima i domoljubnu pjesmu “U boj” (1866.) koju će kasnije uvrstiti u operu Nikola Šubić Zrinjski.

Vjerojatno najpoznatije, ali i najpriznatije, hrvatsko scensko djelo – opera Nikola Šubić Zrinski – izvedeno je 4. studenoga 1876. u Zagrebu. Libreto je potpisao Hugo Badalić (1851.1900.), svojevremeno profesor riječke Gimnazije (1879.-1882.).

U Zječevom rodnom gradu, Zrinski je prvi put izveden pod dirigentskom palicom Borisa Papandopula tek 2. studenoga 1946. godine. Milan Pihler (1897–1981.), bariton, pjevao je tada naslovnu ulogu.

U ogledalu medija

Novi list, Rijeka, 14. travnja 2014


 

Sušačka revija, 76/ 2011. objavila članak o Facebook grupi Riječka enciklopedija Fluminensia te o projektu online Riječke enciklopedije

 


 

La voce del popolo, riječki dnevnik na talijanskom jeziku, objavio je 27. rujna 2012. samnom razgovor o projektu Riječke enciklopedije – Fluminensie


 

Novi list, 5. prosinca 2011.

Enciklopedija Fluminensia – Povijest Rijeke na Facebooku

PROČITAJ ČLANAK


Globus, 10. travnja 2012.

Nevidljiva vojska vrhunske kulture

Pišu: Mirjana Dugandžija i Jelena Jindra

Riječki leksikografi ujedinjeni na Facebooku

Facebook grupu “Riječka enciklopedija Fluminensia” pokrenuo je u srpnju prošle godine Goran Moravček.

Vedrana Spadoni Štefanić od početka je bila, kaže nam, tek “najaktivnija članica”, a kada se Moravček povukao, upravo je njoj prepustio administriranje. Grupa “Riječka enciklopedija Fluminensia” danas ima 4440 članova, a u foto albumima ima oko 3500 fotografija.

Ono što grupu čini posebnom je sinergija, spoj ljudi raznolikih struka, godina, pozadina, državljanstava, političkih preferencija, statusa, interesa koji zajedno stvaraju sadržaj. Nakana je u početku bila “sadržajno obraditi zemljopisne, povijesne, društvene i znanstvene činjenice vezane uz razvoj Rijeke i njezine šire okolice, prostor na kojem su se od prapovijesti do naših dana susretali narodi, prožimale kulture i doticale vjere”.

No, kako su se ljudi sakupljali, tako je aktivnost grupe postajala sve životnija, pa su, osim prikupljanja građe, pokrenuli niz inicijativa. Jedna je spašavanje 200-godišnje kamene volte uz suradnju MO-a Grad Trsat, akciju “REFaj se” (refat na čakavskom znači oporaviti se, izbaviti iz dugova) koja je razrađena nakon posta Eduarda Filipovića o grafitima zanemarenih riječkih sportaša, zanimljivih trenutaka iz prošlosti, postignuća i zanemarenih ljudi. “Iskopavaju se stare i nove knjige, članci, filmovi i klipovi, poduzimaju se ekspedicije, Dragutin Sošić je napravio stotine foto komparacija dijelova grada nekad/sad itd. Sabiru se stare izreke, rječnik čakavskih i fiumanskih riječi, izviru stare fotografije, sjećanja i komentiraju se aktualni događaji. Objavljuje nas nekoliko stotina, bilo tekstove, bilo slike, bilo poveznice. Povremeno se javi i gradonačelnik Rijeke, a osobno se nadam da će uslišiti našu zamolbu da se napravi analiza tla i vode na aluminij i barij.” Ideja je, ukratko i poetično, otvoriti ormare povijesti i prozore budućnosti”.


 

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Zajcu i moj komentar

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Rijeci na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca 17. ožujka 2014. Gostovanje su organizirali Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Talijanska unija i Narodno sveučilište u Trstu, u suradnji sa Zajednicom Talijana u Rijeci. Predstava je nastala u koprodukciji Teatra Stabile del Friuli Venezia Giulia i Promo Musica. Poslije predstave nas trojica – akademik Petar Strčić, Theodor de Canziani Jakšić i ja – kao uzvanici riječkog lista La voce del popolo, iznijeli smo dojam o komadu, ali i svoja mišljenja o eksodusu kao bolnoj povijesnoj temi. Članak je objavljen u La voce del popolu 18. ožujka 2014. u kulturnoj rubrici.

Viviana Bašković Perić, prof. prevela je s talijanskog na hrvatski jezik izjavu koju sam dao La voce del popolu te ju je objavila na mojoj Facebook stranici.

La voce del popolo, 18. ožujka 2014.

Goran Moravček: Zajednička sudbina

Povjesničar i novinar Goran Moravček, poznat po tome što se bavio poslijeratnom sudbinom Rijeke i talijanskog stanovništva, studiozno prepričavajući tužne događaje, objasnio je svoju interpretaciju predstave, naglašavajući kako su tri naroda – talijanski, hrvatski i slovenski – dijelili istu sudbinu.

“Unatoč tome što sam već vidio predstavu Simona Cristicchija na TV-u, pratio sam riječku predstavu ‘Skladišta 18’ s velikim zanimanjem i posebnim emocijama – kaže Moravček – . Definitivno, jer pratiti predstavu uživo ima mnogo dublje značenje, pogotovo ako se nalazite na nekoliko metara udaljenosti od glumca, kao i za atmosferu koja se prenosi kroz publiku i sugestivnost samog kazališta Zajc. Dojmovi koje sam proživio dolaze od spoznaje da fenomen egzodusa nije bio samo dramatični događaj u talijanskoj povijesti, već i da je to i priča o ovoj zemlji, koja spada u povijest Hrvatske i hrvatskog naroda.

To je također priča koja pripada i meni blisko, jer kad su ovi teritoriji i njihovi stanovnici pogođeni egzodusom – a to nisu bili samo samo Talijani, već i Hrvati i Slovenci, koji su morali napustiti svoje domove, obitelji i zemlje – i moji roditelji su stigli u Rijeku. Kao i mnogi drugi otišli su živjeti u napušten stan, ali koji je do prije kratkog vremena bio stan nečije obitelji koja je našla put egzodusa. Živjeti u kući prognanika, to je bila spoznaja koja me je karakterno formirala od samog djetinjstva. Dakle, mnogo ljudi je otišlo i došli su novi ljudi, pokušavajući izgraditi jedan novi identitet, kulturu i društvo. Sve to upućuje da je priča o egzodusu imala ne samo tragične posljedice za talijanski narod, već i za hrvatski i slovenski narod.

Zato Christicchi zaslužuje moje puno poštovanje, jer pokazuje da to nije bio sukob između Talijana s jedne strane i Hrvata i Slovenaca s druge. Ne, to je bio ideološki sraz. Također sam pogođen pričom o Normi Cossetto, čiju sam tužnu priču poznavao već od prije. Nedavno sam posjetio njeno rodno mjesto, Svetu Nedelju /Santa Domenicu, kod Vižinade. Tamo, na zidu jedne stare kuće još uvijek stoji natpis, kojega se do danas nitko nije usudio obrisati: “Živio Tito – Živio Staljin/ Viva Tito – Viva Stalin”.

“Ova je priča je duboko utisnuta u svima nama. Mogu samo reći da su ti tužni događaji naša zajednička sudbina, naša zajednička tragedija. Ne smijemo zaboraviti zločine bilo kojeg sustava, bilo čiji da je. Moramo se suočiti i nositi s njima kako bi nam se svima omogućio miran suživot. Moramo raditi na upoznavanju jednih i drugih. Moramo to učiniti, jer dijelimo povijest i zajedničku sudbinu”, rekao je Goran Moravček.

Izvorni tekst

La voce del popolo, 18 marzo 2014

Goran Moravček: Una sorte condivisa

Lo storico e giornalista Goran Moravček, noto per essersi occupato del dopoguerra a Fiume e della sorte degli italiani, narrando meticolosamente le tristi vicende, ci ha esposto la sua interpretazione dello spettacolo, evidenziando come i tre popoli, quello italiano, croato e sloveno, condividessero la stessa sorte. “Pur avendo già visto lo spettacolo di Simone Cristicchi in televisione, ho seguito l’appuntamento fiumano di ‘Magazzino 18’ con grande interesse e particolare emozione – esordisce Moravček.

Sicuramente perché assistere allo spettacolo dal vivo ha un significato molto più profondo, soprattutto se si è a pochi metri di distanza dall’attore, come pure per l’atmosfera trasmessa dal pubblico e dal Teatro ‘Zajc’. Le impressioni che ho provato provengono anche dalla consapevolezza che il fenomeno dell’esodo non è stato solamente un drammatico evento della storia italiana, ma è anche una vicenda di queste terre, che appartiene alla storia croata e al suo popolo.

È anche un episodio che mi appartiene da vicino, perché quando queste terre sono state interessate dall’esodo – in cui non c’erano solamente italiani, ma anche croati e sloveni che hanno dovuto lasciare le proprie case, famiglie e terre, i miei genitori sono arrivati a Fiume.

Come tantissimi altri sono andati a vivere in un appartamento vuoto, ma che fino a poco tempo addietro apparteneva a una famiglia che aveva imboccato la via dell’esodo. Vivere in una casa di esuli, è stata una cognizione che mi ha  aratterialmente formato fin dall’infanzia. Tante persone se ne sono andate via e nuova gente è arrivata, tentando di costruirsi una nuova identità, culturale e sociale.

Tutto ciò indica che la storia dell’esodo non ha avuto tragiche conseguenze solamente per il popolo italiano, ma anche per quello croato e sloveno. Ecco perché Cristicchi ha la mia più completa ammirazione per aver dimostrato che non era un conflitto tra gli italiani da una parte e croati e sloveni dall’altra. Bensì è stato uno scontro a livello ideologico.

Sono poi rimasto colpito dalla storia di Norma Cossetto, le cui tristi vicende le conoscevo già da prima. Poco tempo fa ho visitato il suo luogo natio, Santa Domenica, presso Visinada. E lì, sul muro di un vecchio casolare, è ancora sempre presente la scritta, che nessuno ha osato cancellare, ‘Viva Tito – Viva Stalin’”. “Questa storia è profondamente impressa in tutti noi. Posso solamente dire che queste tristi vicende rappresentano il nostro comune destino, la nostra comune tragedia.

Non dobbiamo scordare i crimini di nessun regime, qualsiasi esso sia. Dobbiamo affrontarli per permettere a tutti una convivenza serena e pacifica. Dobbiamo lavorare per conoscerci a vicenda. Lo dobbiamo fare perché condividiamo storia e destini comuni”, ha concluso Goran Moravček.


I Rijeka u projektu Roberta Knjaza
Među pedeset mjesta koja “svatko treba vidjeti prije smrti” u emisiji koju je Robert Knjaz pripremio za Hrvatske televizije, našla se i Rijeka. Knjaza i ekipu proveo sam riječkim Korzom što je zabilježio i Novi list u broju od 15. lipnja 2013. godine.

Starim cestama do mora – TV serija

HTV je u lipnju 2013. pripremala u Rijeci i okolici dokumentarnu seriju “Starim cestama do mora”. Imao sam udjela u toj seriji, a posrećilo mi se i voziti kočijom u koju su bili upregnuti lipicanci, dok sam pričao o Karolinskoj cesti i o tome što je ta prometnica značila za razvitak Rijeke te Gorskoga kotara.