Tužan kraj bohema Nikole Polića

Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci
Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Nikola Polić, književnik i novinar, obilježio je svojim perom sušačko razdoblje između dva rata kao i Poraće. Njegovo posljednje počivalište na Groblju Trsat u jadnome je stanju. Tužan kraj bohema.

Na zapušten Polićev grob skrenuo mi je pozornost akad. kipar Zvonimir Kamenar, autor spomenika Nikolinu bratu Janku Poliću Kamovu (1886.–1910.), koji je postavljen ispred Konta, na pješačkom mostu iznad Rječine.

S Kamenarom sam prošao Grobljem Trsat, zaštićenim spomeničkim područjem Republike Hrvatske. Osvjedočio sam se kako posljednja počivališta još nekih zaslužnih Sušačana i(li) Riječana prekrivaju magle zaborava. Polićev grob, bukvalno, samo što nije u zemlju propao. Slični se prizori mogu vidjeti i na ostalim riječkim grobljima.

Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat
Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat

Što učiniti? Jasno je da smo svi smrtni i u tome smo jednaki. Međutim, nameće se pitanje: Trebaju li nadležne službe, ukoliko to ne čini rodbina, skrbiti za grobove zaslužnih i(li) slavnih naših predšasnika, tim prije što se Groblje Trsat nalazi na Listi zaštićenih spomenika kulture Republike Hrvatske?

Nikola Polić rođen je na Sušaku 26. studenog 1890., a umro je 15. listopada 1960. godine u Voloskom. Bio je jedno od četrnaestoro djece u obitelji Ante Polića, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru i Gemme Gerbaz (Grbac), Riječanke.

Njegov je stariji brat književnik Janko Polić Kamov u čijoj je sjeni Nikola ostao i danas. Nikola je slijedio feljtonistički trag Antuna Gustava Matoša, koji mu je bio književni, ali čini se i životni uzor.

Nekoć bogata obitelj Polić s Pećina doživjela je slom 1902. godine, a trgovačku propast pratile su i druge nedaće, jer je većina njegove braće i sestara umrla u djetinjstvu. Otac Nikole Polića umire 1905., a majka godinu dana kasnije. Preostali dio obitelji nastavlja živjeti u Zagrebu, Rijeci, Sisku, Puntu na otoku Krku te u više talijanskih gradova.

Dramatični događaji u obitelji ostavili su dubokog traga i na Nikoli Poliću, koji je provodio život odgojen u kafansko-bohemskoj idili pod dalekim utjecajem Vidrića, Matoša i matoševaca, kako je napisao književnik Ljubo Wiesner. Nikica je bio i ostao veliko dijete, koje se čudi svemu oko sebe, koje ne razumije logiku takozvanih odraslih ljudi, navodi dr. Irvin Lukežić, koji ističe da je Nikola Polić oduvijek živio u nekom vlastitom svijetu, onako kako to već čine čudaci i osobenjaci, ljudi koji se ne umiju niti žele prilagoditi drugima. Nasuprot tome, njegova braća, književnik Janko i glazbenik Milutin (1883.-1908.), prerano su bili sazreli. Obojica su i prerano umrla.

Izbor pseudonima Nikole Polića – Quasimodo i Grga Čokolin – upućuju nas na to da je u životu želio biti drukčiji. Potpisivao se pseudonimom Quasimodo, prema liku Viktora Hugoa, za Sušački novi list, koji je pokrenuo, nastavljajući tradiciju Supilovih novina, nakon prestanka talijanske okupacije Sušaka u ožujku 1923. godine. Pisao je Sušačke subote, tjedni podlistak, koji se i danas može čitati sa zanimanjem i s poštovanjem prema autoru. Podlistak Zagrebačke šetnje, objavljivane u zagrebačkim Novostima, potpisivao je Nikola Polić pseudonimom Grga Čokolin, prema liku brbljavog i oholog gradskog brijača iz Šenoina romana Zlatarevo zlato.

U književnosti se javlja 1911. godine pjesmom Zastori i slijepa djevojka. Zastupljen je u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika 1914. godine s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Zvonkom Milkovićem, Jankom Polićem Kamovim, Tinom Ujevićem, Franom Galovićem i drugima.

Nikola Polić, književnik
Nikola Polić, književnik

U pjesničkoj zbirci Jučerašnji grad, 1936. bio je nadahnut zagrebačkim življenjem. Objavio je i Marginalije (1921.), knjigu feljtona, kritika i eseja. Poslije smrti objavljena su mu izabrana djela.

Na pročelju Vile Bebica na Krimeji, na kući koja je bila boravište Polićevih od 1934. do 1960. godine, postavljena je spomen ploča ovome istaknutom pjesniku, feljtonistu, esejistu i glazbenom kritičaru te dugogodišnjem knjižničaru i upravitelju Gradske biblioteke u Sušaku. Zbilo se to povodom 120. obljetnice rođenja, 60. obljetnice smrti i 80. obljetnice osnutka Gradske knjižnice Sušak.

Usprkos tome što je vodio bohemski život, Nikola Polić je bio, kažu, savjestan knjižničar. Preuzima dužnost upravitelja Sušačke knjižnice 1939. godine i upravlja njome do 1951. kad odlazi na dugotrajno bolovanje, a potom i u mirovinu. Knjižnica je preseljena u Hrvatski kulturni dom na Sušaku 1947.

Na spomen ploči uz kuću u kojoj je živio na Krimeji, u Ulici Podvoljak 10, uz ostalo, zapisani su i njegovi stihovi iz zbirke pjesama Jučerašnji grad:

Nije umro, vele

Usnuo je tako

Sa tišinom dana na kamenoj ploči.

Mogao bih dometnuti latinsku izreku: Hic transit gloria mundi – I tako prolazi slava svijeta.

Nameće se pitanje, na koje, naravno, nemam odgovora: Mora li životna sudbina doista neke ljude pratiti i nakon zemaljske smrti?

Riječka glagoljska tiskara

Šimun Kožičić Benja
Šimun Kožičić Benja

Piše: Goran Moravček

Rijeka je kolijevka glagoljskog izdavaštva, a Šimun Kožičić Benja za to je najzaslužniji. Pokrenuo je riječku glagoljsku tiskaru, u kojoj je, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, otisnuo najmanje šest knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima.

Njegova je ostavština u Rijeci zapostavljena. Zvonimir Kamenar, akad. kipar, ima gotovo rješenje za spomen-obilježje ovom značajnom Riječaninu, ali njegov je projekt godinama zametnut negdje u ladicama “nadležnih”. Dok ga ne pronađu prilažem nekoliko Kamenarovih skica za Benjin spomenik.

U Rijeci su kroz povijest djelovali mnogi značajni i zanimljivi ljudi. Grad je zbog svoje povijesne i kulturno-povijesne prošlosti, koju zajednički baštine pripadnici više naroda i država, zaslužio temeljitiju brigu za svoje starine. Na žalost, iznimno je malo spomenika na riječkim trgovima i ulicama koji bi istakli i vrednovali riječku baštinu. Znatno je više urbanih sramota i povijesno-kulturnih rana.

Stoga, prigodan podsjetnik na Šimuna Kožičića Benju u Mjesecu hrvatske knjige, koji se diljem Lijepe Naše obilježava od 15. listopada do idućeg petnaestoga u studenome.

Kamenarov prijedlog
Kamenarov prijedlog za spomen obilježje Šimunu Kožičiću Benji

Njemački slavist Gunther Tutschke o Benji je napisao doktorsku disertaciju i objavio je kao knjigu, a mi, što znamo o tome popu, biskupu modruškom Šimunu Kožičiću?

U svjetskim knjižnicama, gdje su pohranjena njegova djela, Šimun Kožičić Benja navodi se u imenskim katalozima kao Simon Modrusiensis, De Begna, Begnii, Begnio, Begnius.

Bio je biskup, ali i pisac, prevoditelj te nakladnik. Svijet je ugledao u Zadaru 1460. godine, a ondje je i zauvijek sklopio oči 1536. Sahranjen je na otoku Ugljanu u obiteljskoj grobnici unutar franjevačkog Samostana sv. Jeronima. Šimunov djed dao je na Ugljanu podići samostan s crkvom, posvećen 1430. u čast sv. Jeronima, sveca koji je na našim prostorima dugo bio slavljen kao izumitelj glagoljice i zaštitnik glagoljaša. Sto godina kasnije Šimun Kožičić, kao biskup modruški, objavljuje 15 prosinca 1530. prvu knjigu u riječkoj tiskari.

Simeon Modrusiensis bio je latinist. U nacionalnu povijest, međutim, ušao je kao promicatelja glagoljske kulture, ali i hrvatskih strepnji u doba turskih osvajanja.

Skica spomen obilježja Benji
Prijedlog akad. kipara Zvonimira Kamenara za spomenik Šimunu Kožičiću Benji

Biskupom modruškim ili krbavskim izabran je 7. studenoga 1509. Nakon što su Turci zauzeli Jajce i prodrli u Krbavu i Liku, pokorili su i opustošili dio Modruške biskupije, kojoj su pripadali Grobnik, Trsat i Hreljin te župe drevnog Vinodola i Gorski kotar.

Turski osvajači su zauzeli i Modruš, zapalivši biskupsku palaču. Šimun Kožičić je pobjegao iz sjedišta svoje biskupije, kao i biskup Kristofor koji je prije njega natjeran u bijeg poslije poraza hrvatske vojske u Krbavskoj bitci 1493. godine.

Simeon Modrusiensis zapaženo je sudjelovao na Petom lateranskom koncilu. Prvi govor Benja je održao 27. travnja 1513., a drugi 5. studenoga 1516. godine pred papom. Govorio je o tragičnim prilikama u Hrvatskoj koju su pustošili turski osvajači.

Utočište je i Benja potražio u Novom Vinodolskom, ali ni ondje se nije osjećao sigurnim te se 1529. prebacio u sigurniju Rijeku. Grad je bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. godine, a pod upravom kapetana Nikole Jurišića.

Misal hruacki
Misal hruacki objavljen je u riječkoj glagoljskoj tiskari 28. travnja 1531. godine

Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh, pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru.

Poznato je kako su njegove knjige štampane v Rici v hižah prebivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga.

Hrvatska je djela Kožičić otisnuo u tiskari koju je sam pokrenuo u danas nepoznatoj kući svojega prebivališta u Rijeci 1530. Ta je godina značajna za Rijeku i stoga što car Ferdinand I. odobrio tada gradski statut.

Ferdinand je izabran za hrvatskog kralja u Cetingradu 1527. godine, a ondje je kao njegov poslanik bio upravo riječki kapetan Nikola Jurišić. Pretpostavlja se kako je on u Rijeci ugostio i Benju te je možda u njegovoj kući djelovala Riječka glagoljska tiskara. Na žalost, ta činjenica nam ne bi mogla pomoći da odredimo gdje se nalazila štamparija, jer Stari grad je srušen te praktički više i ne postoji.

Kamenarov prijedlog
Kamenarova skica za spomen obilježje Benji

Benja je u Mletcima nabavio grafički pribor, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao šest knjiga u svega šest mjeseci: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; misal: Misal hruacki; mali ritual: Knjižice krsta; djelo o rimskim papama i carevima je prva svjetska povijest iz pera nekog hrvatskog pisca: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, a posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Ova posljednja knjiga objavljena je kao pretisak u Rijeci u nakladi Državnog arhiva Rijeka i Družbe Hrvatskog zmaja.

 

Martinšćica u srcu

Uvala Martinšćica
Škver i Lazaret u Martinšćici

Piše: Goran Moravček

Knjiga Martinšćica u srcu, s podnaslovom Naša stara Martinšćica i život u njoj, braće Rude Pauera Paškvana i Ivana-Ive Paškvana, objavljena je u nakladi Katedre Čakavskog sabora Kostrena (2012.). Autori su iscrpno tekstom, mnoštvom slika, skica i dokumenata predočili život kakav je nekoć bio u čarobnoj uvali. Uputili su nas i u povijesni razvoj Martinšćice od Lazareta i staroga Škvera do odluke da se prebriše prošlost, uvala isprazni od njezinih žitelja te ondje smjesti, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Ubrzo nakon što je car Karlo VI., koji je bio ujedno hrvatski kralj Karlo III., proglasio pravo neometane plovidbe Jadranskim morem (1717.) te Rijeci dodijelio status slobodne luke (1719.), otvoren je 1722. riječki Lazaret s Mandraćem. Položaj je odredio potok Brajda, koji je Lazaret snabdjevao svježom vodom, a nevolje je stvarao Škurinjski potok čije su bujice nanosima zatrpavale Mandrać. U doba francuske uprave, 1812. Lazaret je bio ukinut i premješten u Kraljevicu da bi dvije godine potom, pod habsburškom vlašću, ponovo bio vraćen u Rijeku. Kako Mandrać, a to je ujedno i prva riječka umjetna luka, nije mogo prihvatiti veće brodove, bilo je 1816. g. određeno da se karantena za pomorce uredi u uvali Martinšćica, a lazaret u Rijeci preda na korištenje vojsci.

Martinšćica 1927. godine
Martinšćica 1927. godine

Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina, vala, koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera.

Lazaret u Martinšćici otvoren je uz veliko slavlje 2. lipnja 1833. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Istodobno s uređenjem Lazareta trajala je izgradnja pristupne Dorotejske ceste, nazvane po Mariji Dorothei Württemburg, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja.

Martinšćica 1935. godine
Martinšćica 1935. godine: Lazaret je bio pretvoren u odmaralište

Lazaret je postojao do Prvoga sv. rata, a nakon toga je u Martinšćici otvorena vojna bolnica. Poslije rata u kompleksu bišeg Lazareta uređuje se odmaralište, koje je postojalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je čarobnu uvalu zaposjelo remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Prošlost se ne može vratiti, ali se može otrgnuti iz zaborava. Uređujući ovu knjigu činilo mi se često da sam i ja proveo dio života u Martinšćici te da sam mnoge ljude koje braća Paškvan spominju i sam poznavao. Gospodina Ivana Paškvana, Ivu, upoznao sam 2008. godine kad sam kao urednik pripremao knjigu “Kantrida bijelih snova”, autora dr. Marinka Lazzaricha. Potom smo tijesno surađivali na knjizi o povijesti Nogometnog kluba Pomorac, koja bi uskoro trebala izaći iz tiska.

Ivo Paškva je vjerojatno najbolji poznavatelj povijesti nogometa na širem riječkom području i živa je enciklopedija. Ono što je mene, međutim, dojmilo jest njegova odanost obitelji. Knjiga Martinšćica u srcu nije samo povijest Martinšćice kako su je vidjela braća Rude i Ivo već je to i saga o obitelji Paškvan. A priča o rukopisu i nastanku djela gotovo da bi i sama mogla zaslužiti svoju knjigu, jer su razne peripetije pratile njezino objavljivanje.

Plaža Veli pesak u Martinšćici
Martinšćica 1918. godine ili ranije: Plaža Veli pesak

Knjigu o nekadašnjoj Martinšćici počeo je pisati Rudolf, Rude, Pauer Paškvan, agronom po profesiji rođen 1914. u Škveru. Nakon što je dovršio knjigu, umnožio ju je u osam primjeraka te je promovirao na obiteljskom skupu u prosincu 1989. godine i podijelio članovima porodice. Rude Pauer Paškvan je preminuo 1991. godine. Otišao je u dobra spominjanja, kako je napisao Ivo, najmlađi od dvanaestoro djece iz obitelji Paškvan, koji je nastavio dopunjavati bratov rukopis. On je sakupio još niz dokumenata i fotografija, dopunio rukopis novim saznanjima te je knjiga postala neka vrst enciklopedije ne samo o porodici Paškvan već i o Martinšćici, uvali koja je također otišla u dobra spominjanja. Zahvaljujući maru braće Paškvan, Martinšćica je oživjela kroz toplu priču o ljudima i povijesti dokazujući još jednom kako je povijest zaista samo ono što napišu povjesničari. A braća Paškvan jesu povjesničari, iako to nisu bila po profesiji. Uspjeli su napisati povijest koja dotiče srca. Ono što je njima bilo u srcu uspjeli su prenijeti i dočarati čitateljima. I zbog toga je naslov knjige Martinšćica u srcu s(p)retno odabran.

Cijena knjige: 130,00 kn

Format: 25 x 22 cm

Opseg: 232 str.

Uvez: tvrdi

Recenzenti: akademik Petar Strčić, dr. Maja Polić, Mišo Cvijanović