Muke riječkog Nepomuka

granica_susak_rijeka_1925_web

Piše: Goran Moravček

Nekoć je uz Rječinu nasuprot Kontu stajala kapela sv. Ivana Nepomuka, koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi! (Ne)obično? Lutajući Istrom, tragom knjige dr. Miroslava Bertoše “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” (sv. I-II, Pula 1986.), svojevrememeno sam se našao u Zamasku, koji je smješten na brežuljku kojih pet-šest kilometara jugoistočno od Motovuna. Nakon jednoga u nizu ratova, u prvoj polovici 16. stoljeća, u tome je mjestu  “kunfin” prošao ravno kroz selo, podijelivši susjede na “kraljevce” pod vlašću austrijske Krune te na one koji su bili podanici mletačkog Sv. Marka. Tada je i župna crkva u Zamasku podijeljena između moćnih sila. O tempora, o mores!

Tako je i državna međa, nakon zamršenog graničnog spora od kojega je i svjetske moćnike često boljela glava, podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor maljušne kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra!

"Kapelica" pred Kontom
“Kapelica” pred Kontom

“Citat” te kapelice, nezina tobožnja replika, stoji uz most koji je nakon Drugoga svj. rata u jednu gradsku cjelinu spojio Sušak s Rijekom. Kip sv. Ivana Nepomuka postavili su ondje isusovci daleke 1717. godine. Gdje je završio kip sv. Ivana Nepomuka iz srušene kapelice? Prema nekim tvrdnjama, taj kip sveca zaštitnika mostova stoji danas uz zid pred crkvom Gospe Trsatske. Međutim, mons Sanjin Francetić, misli da je sv. Nepomuk, nakon što je spašen nekim čudom u vremenima “kulturne revolucije”, koju je revno provodila “narodna vlast”, završio u crkvi uz Kosi toranj. Meni se čini kako su oba kipa mogla stajati na Trgu sv. Ivana kod Konta. Sudeći prema “istrošenosti”, Kapistran Trsatski bio je izložen buri i kiši na mostu, dok je mramorni kip iz crkve Uznesenja Marijina, krasio unutrašnjost kapelice.

Trsatski sv. Nepomuk
Trsatski sv. Nepomuk

Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena 1340. godine. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovijednu tajnu kraljice te je stoga odlukom suverena utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu. I prije nego što je postao blaženikom (1721.) i svecem, a kanoniziran je 19. ožujka 1729., Ivan Nepomuk je bio štovan te su mu riječki isusovci postavili kip pokraj Rječine 1717. godine.

Kapela uz Rječinu stradala je u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena. Nezina uloga je neupitna za Riječane i(li) Sušačane. Možemo li se stoga nadati, uoči 300-te obljetnice postojanja kipa, koja pada iduće godine, povratku sv. Ivana Nepomuka uz Rječinu? Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred Kontom.

Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)
Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)

Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Dadaće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnijne isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.

Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.

Sjećajući se tih dana pred ”Kontinentalom”, istarski prognanik i pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je potresnu pjesmu “Na Rečini” (1933.):

“Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)”

Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća
Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća

Tijekom Drugoga svj. rata ponovo su stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Kontom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to doba komunističke vlasti su dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.

Mnoge sakralne građevine podignute kroz povijest na riječkom području nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka kao da najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, koje su (pre)često zastirane povijesnim maglama.

Lipa pamti još uvijek pod uplivom ideologije

Muzej u Lipi
Muzej u Lipi

Piše: Goran Moravček

Prije 69 godina – na današnji dan 30. travnja 1944. – nacisti su spalili selo Lipu, a više od 260 žitelja ubili. Zločin nije potpuno rasvijetljen i ruka pravde nikad nije sustigla one koji su naredili i proveli taj bezumni osvetnički čin.

Nacistički zločin u Lipi nije bio i jedini, jer su tijekom proljetnih akcija “čišćenja” stradala i druga mjesta na području Ćićarije i Hrvatskog krasa. Sva su ta sela danas zapuštena što svjedoči da se kroz minulih sedam desetljeća nisu uspjela oporaviti. Posljedice ratnih razaranja još su uočljive.

Teritorijalno podijeljen između dvije najrazvijenije hrvatske županije, Istarske i Primorsko-goranske, ovaj se prekrasni kutak Lijepe Naše nalazi toliko blizu gospodarskim i turističkim središtima te modernim prometnicama da je gotovo neshvatljivo kako je mogao ostati “zaboravljen”. Hrvatski kras i Ćićarija, gospodarski i demografski, već desetljećima – umiru.

Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije
Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije. Bivši jugoslavenski premijer Ante Marković na komemoraciji u Lipi

Lipa je pred Drugi svjetski rat imala 90 kućnih brojeva te 100 obitelji s oko 520 žitelja isključivo hrvatske nacionalnosti. Stanovnici su se bavili poljoprivredom i prodajom ogrjevnog drveta, a u mjestu su radila samo četvorica obrtnika: kovač, limar, stolar i postolar. Postojale su i dvije trgovine mješovitom robom. Nije bilo struje, ali je postojao vodovod do javne pumpe i šterne, gdje je bilo središte mjesta.

Nije, dakle, bilo nikakvog vojnog razloga da selo strada, jer ovdje nije bilo vojarni ili ustaničkih utvrda. Bila je nedjelja u običnom selu s običnim ljudima koji su se spremali 30. travnja 1944. godine otići na svetu misu, kao što su odlazili nedjeljama prije toga i kao što su to stoljećima činili njihovi predci ulazeći u drevnu kapelu sv. Jelene.

Nedjelja je izabrana kao dan odmazde kako bi broj žrtava bio što veći. Zločin je time strašniji.

Prisjetimo se, nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Lipu je, kao i mnoge naše krajeve, zauzela talijanska vojska. Talijansku upravu osnažio je Rapallski ugovor temeljem kojeg se Lipa našla u granicama Kraljevine Italije, a 1924. godine nakon talijanske aneksije Rijeke selo je ušlo u sastav Kvarnerske provincije i pod fašističku upravu trpeći sve posljedice odnarođivanja i prisilne talijanizacije.

Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, njemačke nacističke snage preuzimaju upravu. Partizanski pokret otpora u sporadičnim napadima izaziva snažan odgovor nacista koji poduzimaju akcije odmazde.

Nakon što je 28. travnja 1944. godine napadnuta neprijateljska kolona vojnika kod Rupe i naneseni joj gubitci od oko 80 mrtvih i ranjenih, uslijedila je strašna odmazda nad civilnim stanovništvom.

Spomenik nacističkim žrtvama u Lipi
Sjećanje na zločin u Lipi mještani iskazuju tijekom jutarnje mise, a udruge antifašista na zasebnoj manifestaciji nazvanoj Lipa pamti

Mještani Lipe prisjećaju se tog nesretnog dana stradanja sela na sv. misi u drevnoj kapeli sv. Jelene Križarice te, uglavnom, izbjegavaju dolazak na “službeno” obilježavanje manifestacije Lipa pamti, koja ima još uvijek znatna ideološka obilježja. Slično se događa i prilikom sjećanja na Podhumske žrtve u Sobolima na Grobinštini kad mještani i udruge antifašista imaju odvojene programe. Neshvatljivo, ali stvarno.

Polazim od pretpostavke da je svaki zločin duboko neljudski, nemoralan te ne pomaže ni jednoj naciji ili političkoj opciji. Stoga, zločin se ne smije kapitalizirati ni na koji način, a ponajmanje politički.

Pogledaj video: MUZEJ U NESTAJANJU

[embedplusvideo height=”548″ width=”695″ standard=”http://www.youtube.com/v/oVl18fYIZvY?fs=1″ vars=”ytid=oVl18fYIZvY&width=695&height=548&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep2118″ /]

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!