Biografije – Page 4 – FLUMINENSIA

04/10/2012

SV. FRANJO NA TRSATU

Franjevački samostan i crkva Majke Milosti na Trsatu, koji je poznat i kao hrvatski Nazaret — Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske povezani su s predajom o boravku sv. Nazaretske kuće na Trsatu

Piše: Goran Moravček

Upravo se obilježava 800. godišnjica dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo. Otuda i pitanje: Je li sv. Franjo Asiški boravio na Trsatu? Sveti Franjo (Asiz, 1181. – Porziuncola-Porciunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda. Ovaj svetac ima dva blagdana u godini: 17. rujna u katoličkom svijetu slave se Rane sv. Franje, a 4. listopada je blagdan sv. Franje Asiškog.

Trsatski franjevački samostan i crkva — Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske

Obilježavanje 800. godišnjice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo, a glavna svečanost predviđena je 6. listopada na splitskom Sustipanu, čini to pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Povijesno je utvrđeno da je sv. Franjo Asiški 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga protivni vjetrovi bacili na hrvatsku obalu Jadrana te je doista boravio na našem tlu.

U Rijeci su četiri franjevačka samostana – na Trsatu i Turniću su franjevci iz Reda male braće (OFM), na Pehlinu franjevci glagoljaši trećoreci (TOR), a na Žabici su kapucini (OFMCap).

Franjo Glavinić, obnovitelj i povjesnik Trsatskog svetišta piše 1648. godine u svojem djelu Origine della Provincia Bosna-Croatia kako je sveti Franjo Asiški noćio i odmarao se na Trsatu i tom zgodom primio objavu da će na Trsat prispjeti svetinja, naime Sveta kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti.

Dokaza za ovu tvrdnju nema, a predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da dolaze u pohode Gospi Trsatskoj.

Crkva Gospe Trsatske — Crkva Majke Milosti ili Gospe Trsatske

Prema predaji, Nazaretska kuća stigla je 10. svibnja 1291. godine na krilima anđela na trsatsku Ravnicu, upravo na mjesto gdje je danas crkva Gospe Trsatske. Ondje je boravila do 10. prosinca 1294. nakon čega je odletjela u talijanski Loreto kraj Ancone (hrv. Jakin). Gospa Trsatska je poznata kao Kraljica Jadrana, a Trsat kao hrvatski Nazaret.

Prema vjerovanju, u sv. Nazaretskoj kući arkanđeo Gabrijel je navijestio Djevici Mariji da će začeti Isusa, sina Božjeg. Čuvari Svetišta, franjevci, stigli su na Trsat 1453. godine iz Vikarije Bosne, koju su ugrožavali Turci te otad neprekidno njeguju kult i brinu o Svetištu i bazilici Majke Milosti ili Gospe Trsatske.

Franjevci su se na Trsatu nastanili zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi franjevački samostan i novu crkvu nakon što mu je 12. srpnja 1453. papa Nikola V. (1447.-1455.) dao za to odobrenje.

Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske, Majke Milosti. Zdesna je fra Emanuel Hoško, povjesnik franjevačkog reda i Trsata

Martinova crkva dosezala je do polovice današnje glavne lađe bazilike. Gradnjom samostana i crkve Martin je ispunio zavjet svoga oca, bana Nikole IV. Frankopana. Prvi poznati gvardijan, upravitelj samostana i čuvar Svetišta na Trsatu, bio je fra Pavao, čije je ime zabilježeno 9. kolovoza 1456. u knjizi riječkoga notara Antuna de Renna.

Martin Frankopan je umro 3. listopada 1479. na Trsatu te je pokopan u grobnici u Svetištu Crkve Gospe Trsatske ispred glavnoga oltrara, a ondje je sahranjena i njegova supruga Dorotea (Uršula). Dobročinitelj Martin Frankopan nije imao potomaka te je trsatskim franjevcima ostavio znatan imetak u korist Svetišta i samostana.

29/09/201201/05/2013

Rikard Katalinić Jeretov utkan u zavičaj

Piše: Goran Moravček

Rikard Katalinić Jeretov rođen je u Voloskom 8. siječnja 1869. godine, a umro je u Splitu 29. rujna 1954. Između ta dva datuma, dana rođenja i dana smrti, između dva mjesta – Voloskog i Splita – protegnuo se jedan dugovječan i plodan život književnika, publicista i domoljuba.

Rikard Katalinić Jeretov i Viktor Car Emin u mladim danima — Rikard Katalinić Jeretov i Viktor Car Emin bili su nerazdvojni prijatelji (slika u ostavštini V. C. Emina u Lovranu)

Barba Rike, Veljko Jeretov, Dragan Zoranić, Joja Jatagan, Riko ispod Učke ili Frane s Marseća, a sve su to pseudonimi Rikarda Katalinića Jeretova, bio je duboko utkan u svoj zavičaj. Međutim, zbog niza osobnih, političkih i povijesnih (ne)prilika, Jeretov je ‘spod te Učke gori proveo malo vremena. Živio je u Zadru (1890–1900.), Splitu (1900–12), Opatiji (1912–15), Zagrebu (1918–27) i ponovo u Splitu (1928–54).

Svoju čežnju za zavičajem iskazao je u dvije pjesme koje su ga, čini mi se, književno obilježile. Prva, Sipar, sjećanje je na djetinjstvo, Mošćeničku Dragu i Mošćenice, odakle mu je rodom majka Karolina, rođ. Negovetić, a druga o Voloskom, rodnom mjestu, kojemu tepa gradiću moj lepi, ‘spod te Učke gori.

Majka mu je umrla u dobi kad je bio šestogodišnjak, a otac Antun, pomorski kapetan, bio je često odsutan te je Rikarda podizala rodbina. Osnovnu školu je polazio u Voloskom i Kostajnici, a nakon toga pohađa gimnaziju i Trgovačku akademiju u Rijeci. Strane jezike učio je uživo u Beču, Münchenu, Parizu i Londonu.

Rodna kuća Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Sestra Albina, pet godina starija od njega, udajom je ušla u obitelj Čorak, koja je u Splitu imala trgovinu te je ondje život odveo i Rikarda. Radio je kao trgovački činovnik. U Splitu je proveo najveći dio svoga života te je i pokopan na splitskom groblju Lovrinac, gdje mu počiva i sestra Albina (umrla 1910.) s drugim članovima obitelji Čorak.

Rano je počeo pisati i bio je stvaralački plodan. Prva pjesma objavljena mu je 1884. kao petnaestogodišnjaku. Poput Viktora Cara Emina, s kojim je bio književni i politički pobratim, svoje je pero podredio narodnim interesima. Jedan je od istaknutih sudionika hrvatskog narodnog preporoda u Istri.

Bio je progonjen od austrougarskih vlasti te je završetak Prvoga svjetskog rata dočekao je u bečkom zatočeništvu. Nakon raspada Austro-Ugarske bio je kao član Narodnog vijeća uključen u stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.). U vrijeme talijanske okupacije Splita, bio je 1942. interniran na otočje Lipari u Tirenskom moru.

Pišući za zagrebačke Novosti članak o Viktoru Caru Eminu (1870.-1963.), povodom njegovog 60 rođendana, Rikard Katalinić Jeretov sjetio se njihovih zajedničkih druženja i Carevih riječi: Stvari, u koje sam bio u životu umješan, bile su jače od mene i tako mogu reći da je iz tog moćnog odnosa izašlo gotovo sve što sam bilo kad napisao.

Spomen ploča na rodnoj kući Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Barba Rike je dometnuo: I mi svi znamo, a ja možda ponajbolje, koje su te stvari, u koje je on bio umješan. Te stvari bile su prirasle i uz moje srce, zato sam ja njega dok se – kako bi on govorio – “motao u njima”, slijedio gotovo na svakom koraku.

Tome se nema ni što dodati ni što oduzeti. Često sam slušao o tome kako Katalinić Jeretov i Car Emin baš i nisu neki pisci. Možda i dvije pjesme Barba Rike – Sipar i Gradiću moj lepi – nisu vrhunac literarnog izraza po mjeri književne struke. Ali, srce prepoznaje te stihove kao svoje.

Ponekad kritičarima promakne poetika života pa i sam život stvaralaca i narodnih pregalaca, koji su djelujući u određenim povijesnim okolnostima vagali između literature i zalaganja za našu stvar. Oni su (ne)svjesno žrtvujući čisti literarni izraz znatno doprinijeli tome da mi koji jesmo, jesmo upravo to što jesmo zahvaljujući i njima. Ili, kako je jednom prilikom kazala dr. Ines Srdoč Konestra, koja je doktorirala s temom o Caru Eminu, da ni bilo njih, ne bi bilo nikega!

19/09/201220/09/2012

Martinšćica u srcu

Uvala Martinšćica — Škver i Lazaret u Martinšćici

Piše: Goran Moravček

Knjiga Martinšćica u srcu, s podnaslovom Naša stara Martinšćica i život u njoj, braće Rude Pauera Paškvana i Ivana-Ive Paškvana, objavljena je u nakladi Katedre Čakavskog sabora Kostrena (2012.). Autori su iscrpno tekstom, mnoštvom slika, skica i dokumenata predočili život kakav je nekoć bio u čarobnoj uvali. Uputili su nas i u povijesni razvoj Martinšćice od Lazareta i staroga Škvera do odluke da se prebriše prošlost, uvala isprazni od njezinih žitelja te ondje smjesti, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Ubrzo nakon što je car Karlo VI., koji je bio ujedno hrvatski kralj Karlo III., proglasio pravo neometane plovidbe Jadranskim morem (1717.) te Rijeci dodijelio status slobodne luke (1719.), otvoren je 1722. riječki Lazaret s Mandraćem. Položaj je odredio potok Brajda, koji je Lazaret snabdjevao svježom vodom, a nevolje je stvarao Škurinjski potok čije su bujice nanosima zatrpavale Mandrać. U doba francuske uprave, 1812. Lazaret je bio ukinut i premješten u Kraljevicu da bi dvije godine potom, pod habsburškom vlašću, ponovo bio vraćen u Rijeku. Kako Mandrać, a to je ujedno i prva riječka umjetna luka, nije mogo prihvatiti veće brodove, bilo je 1816. g. određeno da se karantena za pomorce uredi u uvali Martinšćica, a lazaret u Rijeci preda na korištenje vojsci.

Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina, vala, koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera.

Lazaret u Martinšćici otvoren je uz veliko slavlje 2. lipnja 1833. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Istodobno s uređenjem Lazareta trajala je izgradnja pristupne Dorotejske ceste, nazvane po Mariji Dorothei Württemburg, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja.

Martinšćica 1935. godine: Lazaret je bio pretvoren u odmaralište

Lazaret je postojao do Prvoga sv. rata, a nakon toga je u Martinšćici otvorena vojna bolnica. Poslije rata u kompleksu bišeg Lazareta uređuje se odmaralište, koje je postojalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je čarobnu uvalu zaposjelo remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Prošlost se ne može vratiti, ali se može otrgnuti iz zaborava. Uređujući ovu knjigu činilo mi se često da sam i ja proveo dio života u Martinšćici te da sam mnoge ljude koje braća Paškvan spominju i sam poznavao. Gospodina Ivana Paškvana, Ivu, upoznao sam 2008. godine kad sam kao urednik pripremao knjigu “Kantrida bijelih snova”, autora dr. Marinka Lazzaricha. Potom smo tijesno surađivali na knjizi o povijesti Nogometnog kluba Pomorac, koja bi uskoro trebala izaći iz tiska.

Ivo Paškva je vjerojatno najbolji poznavatelj povijesti nogometa na širem riječkom području i živa je enciklopedija. Ono što je mene, međutim, dojmilo jest njegova odanost obitelji. Knjiga Martinšćica u srcu nije samo povijest Martinšćice kako su je vidjela braća Rude i Ivo već je to i saga o obitelji Paškvan. A priča o rukopisu i nastanku djela gotovo da bi i sama mogla zaslužiti svoju knjigu, jer su razne peripetije pratile njezino objavljivanje.

Plaža Veli pesak u Martinšćici — Martinšćica 1918. godine ili ranije: Plaža Veli pesak

Knjigu o nekadašnjoj Martinšćici počeo je pisati Rudolf, Rude, Pauer Paškvan, agronom po profesiji rođen 1914. u Škveru. Nakon što je dovršio knjigu, umnožio ju je u osam primjeraka te je promovirao na obiteljskom skupu u prosincu 1989. godine i podijelio članovima porodice. Rude Pauer Paškvan je preminuo 1991. godine. Otišao je u dobra spominjanja, kako je napisao Ivo, najmlađi od dvanaestoro djece iz obitelji Paškvan, koji je nastavio dopunjavati bratov rukopis. On je sakupio još niz dokumenata i fotografija, dopunio rukopis novim saznanjima te je knjiga postala neka vrst enciklopedije ne samo o porodici Paškvan već i o Martinšćici, uvali koja je također otišla u dobra spominjanja. Zahvaljujući maru braće Paškvan, Martinšćica je oživjela kroz toplu priču o ljudima i povijesti dokazujući još jednom kako je povijest zaista samo ono što napišu povjesničari. A braća Paškvan jesu povjesničari, iako to nisu bila po profesiji. Uspjeli su napisati povijest koja dotiče srca. Ono što je njima bilo u srcu uspjeli su prenijeti i dočarati čitateljima. I zbog toga je naslov knjige Martinšćica u srcu s(p)retno odabran.

Cijena knjige: 130,00 kn

Format: 25 x 22 cm

Opseg: 232 str.

Uvez: tvrdi

Recenzenti: akademik Petar Strčić, dr. Maja Polić, Mišo Cvijanović

08/09/201207/12/2014

Branko Fučić u Nezaboravu

Piše: Goran Moravček

Branko Fučić, akademik, povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i glagolizam, dr. h.c. teologije – a to sve je nanizano na spomen-ploči postavljenoj na njegovoj rodnoj kući u selu Bogovići u Dubašnici na otoku Krku – rođen je 8. rujna 1920. Preminuo je u Rijeci, u nedjelju 31. siječnja 1999. godine, a sahranjen je sutradan prema vlastitoj želji na starom groblju Sv. Apolinara u Dubašljanskom polju. Na godišnicu rođenja nije možda primjereno u uvodu pisati o posljednjem počivalištu nekog smrtnika, ali i grobovi govore i o ljudskim djelima. Skromni humak svjedoči više od tisuću riječi i o tome da je Branko Fučić iz života otišao samo do Nezaborava. I dalje je tu sa svakom svojom ispisanom rečenicom.

Stoga je mladi dr. Tomislav Galović, njegov sumještanin i dobar poznavatelj djela “grešnog diaka” i mogao zaključiti kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednjovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio neki ”drugi” Branko Fučić? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”

Obišao sam mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama. Nedavno sam po tko zna koji put lutao grobljem Kozala u potrazi za grobovima nekih znamenitih Riječana koji će uskoro biti spomenuti Riječkoj enciklopediji. Tako sam se još jednom uspentrao i do prazne grobnice Whitehead, koja s uzvisine dominira grobljem kao da i na taj način hoće poručiti svima kakvu je ulogu pokojnik imao za života. A oni koji nemaju uloge, a imaju novca, nastoje steći i svežnjevima novčanica čast i ugled u Onime životu. Zabilježen je pokušaj stanovite imućnice da kupi, za masne pare, grobnicu Whithed. Što bi joj to donijelo ne znam, ali slučaj zidanja besmrtnosti novcem, premda uzaludan, nije usamljen.

Groblje Sv. Apolinara u Dubašnici pokraj Malinske na otoku Krku — Groblje Sv. Apolinar u Dubašnici gdje je sahranjen Branko Fučić (1920.-1999.)

Humak Branka Fučića pod zvonikom stare crkve sv. Apolinara u Dubašnici, djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavio je, međutim, snažan dojam na mene. Samo običan drven križ na koji štovatelji “grišnog diaka Branka pridivkom Fučić” ostavljaju krunice, kamene perle i koješta drugo, te glagoljsko slovo “B” ispisano u minijaturnom mozaiku, pokoja svijeća, posađene ruže na humku i otočka zemlja – sve su pod čime taj čovjek počiva. Uz njegov grob svaki se dan netko prekriži i zapali svijeću, a to je ono što bi svaki od nas htio kad ostavi ovaj i pođe na Onaj svijet. Strah od smrti je strah od zaborava.

Branko Fučić svakako neće biti zaboravljen, jer su njegova djela već prošla kušnju vremena, a to što mu Rijeka, u kojoj je radio i živio, nije iskazala dužno poštovanje te on nema ni ulice ni trga ni obične spomen-ploče, nije nešto oko čega bismo se trebali više iščuđavati. Takvi su jednostavno običaji u gradu.

Rođen je u blizini samostana glagoljaša trećoredaca u Portu i to je bitno obilježilo njegov život. Kao dijete seli u Generalski Stol, a potom i u Zagreb na školovanje. Dilomirao je na zagrebačkom Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu 1944. godine. Doktorirao je u Ljubljani. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata započinje njegov znanstveno-istraživački rad u Istri, na otocima i Kvarneru. Njegov doprinos istraživanju hrvatske glagoljske baštine je neprocjenjiv stoga što je otkrio i obradio više od polovice poznatih nam glagoljskih natpisa.

Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić

S radim mjestom u Rijeci, Branko Fučić je dočekao mirovinu 1990. godine. Od 1991. godine bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od Fučićevih najznačajnijih djela ističu se Istarske freske (1963.), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 1985., 1990.), Glagoljski natpisi (1982.), Apsyrtides – Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 1995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 1998.). Posthumno je u Londonu 1999. godine tiskana knjiga Croatian glagolitic epigraphy (Hrvatska glagoljska epigrafika). Engleski je to prijevod, prerada i dopuna novopronađenih natpisa iz prijašnje Fučićeve studije Glagoljska epigrafika iz 1982. godine. Iste su godine tiskane u Zagrebu i Fraške koje su iduće godine doživjele i svoje drugo izdanje. Knjiga Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu objavljena je 2000.

U obimnom zbornik naslovljenom Az grišni diak Branko pridivkom Fučić objavljeni su radovi s međunarodnog znanstvenog skupa o životu i djelu tog znamenitog Bodula, Riječana, Istrana i Primorca… Ovu vrijednu knjigu uredio je dr. Tomislav Galović, povjesničar rodom iz Dubašnice, koji će, siguran sam, obradovati nas još mnogim djelima.