Audio & video

Riječka  enciklopedija Fluminensia na Facebooku – Kanal RI, 5. kolovoza 2011. godine

 


Počasni sam turistički vodič, specijaliziran za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije

 


Predavanje: Drenova, granica prokletstvo ili blagoslov tijekom manifestacije Noć na granici 2013.

 


 

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.

 


 

Bogata sakralna baština Rijeke  još je uvijek nedovoljno poznata Riječanima. O tome sam razgovarao s Biserkom Belić, novinarkom Radio Rijeke, nakon javnog predavanja “Sakralna baština Rijeke”, koje sam održao 24. ožujka 2010. u riječkoj Gradskoj vijećnici. POSLUŠAJTE RAZGOVOR

 


Trsatska gradina – Kanal Ri – objavljeno u emisiji Vidici 18. rujna 2015.


 

 

 

 

 

Riječki krug svetaca

Papa Ivan Pavao II. u Svetištu Gospe Trsatske
Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan

Piše: Goran Moravček

Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.

Crkva Gospe Lurdske na Žabici
Crkva Gospe Lurdske na Žabici

Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić
Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj

Sv. Leopold Mandić
Sv. Leopold Mandić

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.

Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.

Bijela golubica na Turniću

 

Riječka crkva sv. Nikole Tavelića na Turniću
Crkva sv. Nikole Tavelića i samostan na Turniću izgrađeni su 1988. godine prema zamisli akademika Borisa Magaša (1930-2013)

Piše: Goran Moravček

Danas preminuli akademik Boris Magaš (Karlovac, 22. kolovoza 1930. – Zagreb, 24. listopada. 2013.), projektirao je crkvu i Franjevački samostana na Turniću, uz Riječku zaobilaznicu. Župna crkva posvećena je sv. Nikoli Taveliću (1340. – 1391.), prvom kanoniziranom hrvatskom svecu (1970.), a o njoj skrbe franjevci.

Postupak za gradnju nove crkve na Turniću, riječkom naselju koje se ubrzano počelo izgrađivati od početka šezdesetih godina prošloga stoljeća, pokrenut je 14. prosinca 1961. u vrijeme riječko-senjskog biskupa Viktora Burića i fra Krste Marinova, koji je upravljao župom Sv. Nikole biskupa na Krnjevu. Nakon više od četvrt stoljeća, mnogih molbi, priprema i mijenjanja mjesta gradnje, građevinska dozvola za prvu i jedinu riječku crkvu izgrađenu za bivše jugoslavenske države izdana je 17. svibnja 1985.

Na žalost, građevinska izvedba crkve na Turniću nije dobra te je zbog čestih nevolja s kišom kamena ljepotica uz riječku cestovnu zaobilaznicu – prekrivena prozirnom plastikom! Nikome to nije na čast, posebno ne svecu rođenom u Šibeniku gdje je izvedba kamene kupole katedrale sv. Jakova, pod zaštitom UNESCO-a, obavljena toliko dobro da je izdržala stoljeća te je čak podnijela izravni pogodak granate ispaljene tijekom Domovinskog rata.

Sv. Nikola Tavelić, rad akad. kipara Stipe Sikirice
Sv. Nikola Tavelić, rad akad. kipara Stipe Sikirice

Temeljni kamen blagoslovio je nadbiskup Josip Pavlišić 31. svibnja 1986., a crkva i samostan na Turniću dovršeni su dvije godine kasnije.

Crkva na Turniću uspoređivana je s bijelom golubicom i Noinom arkom te se smatra najboljim Magaševim ostvarenjem, ljepšim od Poljuda, a poglavito od Haludova, koje je danas sramotno zapušteno.

Projektirajući crkvu na Turniću, Magaš se oslanjao na tradiciju starohrvatske umjetnosti, jer su korišteni uzori tlocrta apside zadarskog sv. Donata, gotike, koja je stremila prema visini te moderne arhitekture.

Prema objašnjenju Borisa Magaša, kamena crkva s prozorima poput čipke ima portal kao gotička katedrala, a osnovni tlocrt je kružnog oblika s apsidama nalik petorolisnoj djetelini. Tako su zamišljeni apsida menze, apsida tabernakula, apsida krstionice, apsida oltara Majke Božje i apsida kora.

U svetištu je skulptura s motivom Isusovog uzašašća, rad kiparice Marija Ujević Galetović, a bočno je postavljen lik sv. Nikole, koji je izradio skulptor Kruno Bošnjak.

Duborezi s prikazima Križnog puta, ruskog umjetnika Aleksandra Antoljeviča Zvjagina, postavljeni su u apsidama. Zvjagin je izdjelao šest duboreza, koji se prostiru na 52 četvorna metra, a predstavljeni su vjernicima u lipnju 1997. godine.

Za Franjevački samostan na Turniću naslikao je Zvjagin sliku s motivom Posljednje večere.

Pred crkvom i samostanom uređen je 1999. godine trg na čijem čelu stoji brončani kip prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića, rad akademskog kipara Sipe Sikirice.

Rijeka u očima Valvasora

Rijeka 1689. godine
Obojan prikaz Rijeke iz 1689. godine, izvorno objavljen u djelu “Slava vojvodine Kranjske” J.V. Valvasora, rad je gravera Andreasa Trosta

Piše: Goran Moravček

Janez Vajkard Valvasor / Johann Weichard Valvasor, slovenski zemljopisac i povjesničar, koji je ostavio zanimljiva svjedočanstva o našim krajevima u drugoj polovici 17. stoljeća, preminuo je na današnji dan, 19. rujna 1693. godine. Rođen je u Ljubljani u svibnju 1641.

Školovao se kod isusovaca te je puno putovao, ali ne samo Kranjskom i hrvatskim krajevima već je posjetio veći dio Europe i dotakao Afriku. Bio je i ratnik te mu je ratna karijera donijela znatan imutak, ali ga Valvasor nije trošio na trice i kučine. Utemeljio je tiskaru i bakrorezačku radionicu u Bogenšperku kod Litije te osnovao knjižnicu s iznimnom grafičkom zbirkom, kolekcijom  antikviteta, instrumenata i numizmatičkih odabira.

Njegovo monumentalno djelo Slava / dika/ vojvodine Kranjske ili u njemačkom izvorniku Die Ehre deß Herzogthums Crain, objavljeno je u Nürnbergu 1689. godine, a sadrži 3.532 stranice raspoređene u 15 svezaka. Na hrvatski jezik prevedeni su samo dijelovi tog iznimnog opusa.

Janez Vajkard Valvasor
Janez Vajkard Valvasor

Istražujući crkvenu povijest i kulturno-povijesnu baštinu, često sam se susretao s Valvasorom stoga što je u više slučajeva bio najstariji izvor za pojedina mjesta ili građevine. Među ostalim, ostavio nam je zapise o Klani, Lovranu, Mošćenicama, Kastvu…

U Slavi vojvodine Kranjske uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada na Rječini, koji je potpisao graver Andreas Trost (Deggendorf u Bavarskoj, 1657 – Graz, 8. lipnja 1708). Slika je naslovljena Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka.

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Rijeka je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji baštinik obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan. Car Ferdinand I. odobrava 1530. gradski statut što svjedoči o stanovitom značaju naselja. Rječina je dijelila hrvatsko-ugarsko područje na istoku od njemačkoga Svetoga Rimskog Carstva na zapadu. Na Rječini je također bila razdjelnica crkvenih pokrajina. Rijeka je na prijelazu između 16. i 17. stoljeća bila gradić utvrđen bedemima, a do 1618. godine, kada je okončan austrijsko-mletački Rat za Gradišku, jedno od važnijih uskočkih gnijezda.

Grad je 1599. stekao političku samostalnost od Kranjske, kojoj je do tad bio priklonjen, dobivši status “slobodne općine” izravno podvrgnute nadvojvodi. Općina preuzima upravu nad lukom, a Riječani se pozivaju pod oružje samo za obranu vlastitoga grada. Zakletvu vjernosti grad polaže nadvojvodi poput svake druge austrijske nasljedne zemlje, čime je praktički udaren temelj riječkoga Corpusa separatuma.

Međutim, zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je i nadalje bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. stižu na obale Kvarnera isusovci. Oni grade novu crkvu sv. Vida, današnju katedralu, te samostan i učilište. Uz crkvu sv. Roka podignut je samostan benediktinki. Time se značajno mijenja urbana slika Staroga grada, ali i njegov duh što će imati dalekosežne posljedice, jer su isusovci držali nastavu na latinskom, a benediktinke na talijanskom jeziku čime je hrvatski gotovo istisnut iz crkvenoga i javnog života. U teritorijalnim i inim sporenjima narednih stoljeća, upravo će stanovita samostalnost gradske općine i talijanski jezik u javnom životu, upravi i trgovini biti argumenti za političke i teritorijalne razmirice.

Kula Lešnjak jedina je sačuvana utvrda u Starom gradu. U 20. st. nestali su isusovački samostan i učilište te samostan benediktinki i crkva sv. Roka na današnjem Klobučarićevom trgu
Kula Lešnjak jedina je sačuvana utvrda u Starom gradu. U 20. st. nestali su isusovački samostan i učilište te samostan benediktinki i crkva sv. Roka na današnjem Klobučarićevom trgu

U svojemu opisu Rijeke, Valvasor navodi kako se “u tom gradu dobro i lijepo živi, jer se tu sve što se tiče hrane i pića može vrlo jeftino dobiti”. Međutim, “taj grad ima samo četiri tisuće zlatnika godišnjeg dohotka” koji se ostvaruje uglavnom od zarade na vinu i trgovini ribom. Valvasor piše da je Rijeka stekla “privilegij i sloboštinu da u gradu ne smije trgovati ni jedan stranac, ma odakle on bio, već je to dopušteno samo domorocima i građanima”.

Janez Vajkard Valvasor opisao je Rijeku i susjedni Trsat gotovo žurnalistički. Njegova je priča zanimljiva i danas, jer je zapisao neke običaje koji nam oslikavaju duh vremena bolje od kakve suhoparne znanstvene studije. Primjerice, on donosi prilog o “neobičnoj procesiji” koja je u posne dane pred Uskrs tradicionalno išla od kastavske crkve sv. Jelene do Gospe Trsatske, zadržavajući su u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Nakon procesije, piše Valvasor, Kastavci polaze u riječku Gradsku vijećnicu “gdje im gradska gospoda daju lagvić vina i svakome po jedan kruh i salatu. Kad su tako jeli i pili, mnogi od njih zamažu sve prostirače u Vijećnici, pa i sagove po zidovima. Neki su od njih tako pristojni da u njih brišu ruke uprljane od salate s uljem i octom. Premda im je Gradsko vijeće na drugom mjestu htjelo dati njihovo jelo i pilo, taj je surovi puk hitro i nerazborito otrčao u Vijećnicu i nikako se nije htio odvratiti od svoje stare sloboštine”.

Iako je Valvasorovo djelo bilo i ostalo neiscrpan izvor podataka bezbrojnim čitateljima i mnogim znanstvenicima, autora je skupo stajalo. Financirajući rad na njemu i tiskarske troškove, zapao je u novčane nevolje te je 1690. prodao svoju bogatu knjižnicu zagrebačkom biskupu Aleksandaru Ignaciju Mikuliću (biskup od 1688. do 1694). Bibliotheca Valvasoriana od tada se čuva u knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, Metropolitani, danas u sastavu Hrvatskog državnog arhiva.

Potkraj života, Valvasor je 1692. godine morao prodati i svoju kuću u Ljubljani te se preselio u Krško, gdje je i preminuo.

Njegovo djelo, međutim, izdržalo je do dana današnjeg kušnju vremena. Usprkos tome još ni jedna riječka ulica ili trg ne nose ime ovog iznimnog čovjeka koji je svojim djelom obogatio i našu kulturno-povijesnu baštinu.