Baština – Page 9 – FLUMINENSIA

19/09/201220/09/2012

Martinšćica u srcu

Uvala Martinšćica — Škver i Lazaret u Martinšćici

Piše: Goran Moravček

Knjiga Martinšćica u srcu, s podnaslovom Naša stara Martinšćica i život u njoj, braće Rude Pauera Paškvana i Ivana-Ive Paškvana, objavljena je u nakladi Katedre Čakavskog sabora Kostrena (2012.). Autori su iscrpno tekstom, mnoštvom slika, skica i dokumenata predočili život kakav je nekoć bio u čarobnoj uvali. Uputili su nas i u povijesni razvoj Martinšćice od Lazareta i staroga Škvera do odluke da se prebriše prošlost, uvala isprazni od njezinih žitelja te ondje smjesti, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Ubrzo nakon što je car Karlo VI., koji je bio ujedno hrvatski kralj Karlo III., proglasio pravo neometane plovidbe Jadranskim morem (1717.) te Rijeci dodijelio status slobodne luke (1719.), otvoren je 1722. riječki Lazaret s Mandraćem. Položaj je odredio potok Brajda, koji je Lazaret snabdjevao svježom vodom, a nevolje je stvarao Škurinjski potok čije su bujice nanosima zatrpavale Mandrać. U doba francuske uprave, 1812. Lazaret je bio ukinut i premješten u Kraljevicu da bi dvije godine potom, pod habsburškom vlašću, ponovo bio vraćen u Rijeku. Kako Mandrać, a to je ujedno i prva riječka umjetna luka, nije mogo prihvatiti veće brodove, bilo je 1816. g. određeno da se karantena za pomorce uredi u uvali Martinšćica, a lazaret u Rijeci preda na korištenje vojsci.

Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina, vala, koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera.

Lazaret u Martinšćici otvoren je uz veliko slavlje 2. lipnja 1833. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Istodobno s uređenjem Lazareta trajala je izgradnja pristupne Dorotejske ceste, nazvane po Mariji Dorothei Württemburg, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja.

Martinšćica 1935. godine: Lazaret je bio pretvoren u odmaralište

Lazaret je postojao do Prvoga sv. rata, a nakon toga je u Martinšćici otvorena vojna bolnica. Poslije rata u kompleksu bišeg Lazareta uređuje se odmaralište, koje je postojalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je čarobnu uvalu zaposjelo remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Prošlost se ne može vratiti, ali se može otrgnuti iz zaborava. Uređujući ovu knjigu činilo mi se često da sam i ja proveo dio života u Martinšćici te da sam mnoge ljude koje braća Paškvan spominju i sam poznavao. Gospodina Ivana Paškvana, Ivu, upoznao sam 2008. godine kad sam kao urednik pripremao knjigu “Kantrida bijelih snova”, autora dr. Marinka Lazzaricha. Potom smo tijesno surađivali na knjizi o povijesti Nogometnog kluba Pomorac, koja bi uskoro trebala izaći iz tiska.

Ivo Paškva je vjerojatno najbolji poznavatelj povijesti nogometa na širem riječkom području i živa je enciklopedija. Ono što je mene, međutim, dojmilo jest njegova odanost obitelji. Knjiga Martinšćica u srcu nije samo povijest Martinšćice kako su je vidjela braća Rude i Ivo već je to i saga o obitelji Paškvan. A priča o rukopisu i nastanku djela gotovo da bi i sama mogla zaslužiti svoju knjigu, jer su razne peripetije pratile njezino objavljivanje.

Plaža Veli pesak u Martinšćici — Martinšćica 1918. godine ili ranije: Plaža Veli pesak

Knjigu o nekadašnjoj Martinšćici počeo je pisati Rudolf, Rude, Pauer Paškvan, agronom po profesiji rođen 1914. u Škveru. Nakon što je dovršio knjigu, umnožio ju je u osam primjeraka te je promovirao na obiteljskom skupu u prosincu 1989. godine i podijelio članovima porodice. Rude Pauer Paškvan je preminuo 1991. godine. Otišao je u dobra spominjanja, kako je napisao Ivo, najmlađi od dvanaestoro djece iz obitelji Paškvan, koji je nastavio dopunjavati bratov rukopis. On je sakupio još niz dokumenata i fotografija, dopunio rukopis novim saznanjima te je knjiga postala neka vrst enciklopedije ne samo o porodici Paškvan već i o Martinšćici, uvali koja je također otišla u dobra spominjanja. Zahvaljujući maru braće Paškvan, Martinšćica je oživjela kroz toplu priču o ljudima i povijesti dokazujući još jednom kako je povijest zaista samo ono što napišu povjesničari. A braća Paškvan jesu povjesničari, iako to nisu bila po profesiji. Uspjeli su napisati povijest koja dotiče srca. Ono što je njima bilo u srcu uspjeli su prenijeti i dočarati čitateljima. I zbog toga je naslov knjige Martinšćica u srcu s(p)retno odabran.

Cijena knjige: 130,00 kn

Format: 25 x 22 cm

Opseg: 232 str.

Uvez: tvrdi

Recenzenti: akademik Petar Strčić, dr. Maja Polić, Mišo Cvijanović

11/09/201225/09/2012

Sveti Nikola na Krnjevu ostao bez puta

Trgovački centar i crkva sv. Nikole na Krnjevu

Piše: Goran Moravček

Na području Plasa, na starome Krnjevu, od davnina postoji dio koji se naziva San Nicolò. Ime je nastalo prema drevnoj kapeli sv. Nikole. Snažno vrelo Rečice bilo je važno za razvoj manufakture, a kasnije industrije i brodogradnje. Osim župne crkve posvećene zaštitniku pomoraca i brodograditelja, ondje je i Osnovna škola San Nicolò s talijanskim nastavnim jezikom, a kojih stotinjak ili nešto koračaja udaljene su Rečice, Pod Jelši (Sotto i Pioppi). U neposrednoj blizini je bivši Torpedo i cijela (ne)umrla ulica riječke industrije. Do toga područja donedavno je vodio pješački put k sv. Nikoli, komunal, na kojem su generacije Riječana izderale poplate svojih cipela, svečanih kad su išli u crkvu, cokula kad su hitali na posao.

Tog puta više nema. Je li smetao poslovanju novog ZeTeCea ili je presudilo neznanje arhitekta i nadzornog organa? Ne znam, ali meni je neshvatljivo da bi ikome smetao put koji se nije našao ni na koji način nikome na putu, osobito ne trgovcima. Je li moguće da ljudi koji štuju baštinu istovremeno gaze po starinama? U ZeTeCeu pokušavaju pokazati svoj odnos prema baštini isticanjem velikih portreta znamenitih Riječana iznad ulaza i izloga svojih prodavaonica. Istovremeno, grubo su se ponijeli prema starinama kad su uništili drevni put. Svjestan sam kako su marketinški štosevi nepresušni. Tako su i portreti Whiteheada, Ciotte i još nekih ljudi iz slavne riječke prošlosti poslužili ne bi li se kupcima zamazale oči. Ništa novoga.

ZeTeCe je kopirao u mnogo čemu West Gate u Zaprešiću. Ondje su na sličan način iskoristili baštinu kao štos te ispisali stihove čakavskog barda Drage Gervaisa “Pod Učkun kućice bele…” Zagorci i čakavština? Da krepaš! Nakon što sam vidio uništeni pješački put na Krnjevu zapitao sam se nisu li marketinške trikove možda smišljali neupućeni Kinezi. Tko bi drugi ako ne oni smislilo “kineski” naziv – ZeTeCe? Jedino se nadam da ondje neće uskoro stići i kineska bofl roba što bi moglo dovesti i do preimenovanje centra u, primjerice, “Kod Kineza”.

Volim šetati po trgovinama te sam već prvih dana po otvorenju svratio do ZeTeCea. Jeftino sam ondje kupio sportsku naprtnjaču, ali nije me privukla samo cijena već sam i ja pao na dobar štos. Na ruksaku poznate marke nanizana su glagoljska slova. Nisam, dakle, protivnik trgovačih centara, ali zasmetalo me je to što tako veliki projekt nije u potpunosti izveden kako spada.

Portreti znamenitih Riječana u trgovačkom centru na Krnjevu

Osjećaju to već kolateralne žrtve – učenici škole San Nicolò, vjernici sv. Nikole i radnici nekog od pogona u bivšoj Industrijskoj ulici. Dok sam se motao oko ZeTeCea i tražio prikladan pješački put prema crkvi, odnosno školi, pomislio sam kako će sve to izgledati za kišnih jesenjih ili studenih dana zime. Kojim će putem najbrže neki učenik stići do škole, odnosno nonica do crkve? Da su mi se u blizini našli odgovorni vjerojatno bih im izgovorio koju rečenicu u povišenom tonu.

Odnos prema baštini iskazuje se kao (ne)poštovanje ljudi koji žive u određenoj sredini. U Rijeci je taj odnos za mnoge od nas (bez obzira jesmo li ovdje rođeni ili odrasli ili doseljeni) ponižavajući. Previše je primjera uništavanja povijesno-kulturne baštine koji bi u našem gradu mogli potkrijepiti ovu tvrdnju.

Kad sam prije nekoliko godina pripremao tekst za monografiju Autocesta Rijeka – Zagreb: Cesta života (2007.) bio sam u prilici upoznati se pobliže s djelom Antuna Matije Weissa, graditelja povijesne Karolinske ceste koja je u prvoj polovici 18. stoljeća povezala Primorje sa zaleđem preko Gorskog kotara. Weiss je hodajući i(li) jašući na konju tražio najpogodinu trasu ceste. Često se toga sjetim prolazeći dionicom auto-puta prema Tuhobiću, jer planeri ceste kao da nikad nisu prošli tim nesmiljeno vjetrovitim dijelom gdje su položili trasu. Jesu li prije izrade projekta zgrade nebodera Filozofskog fakulteta u Kampusu arhitekti bili na Trsatu u doba najljuće bure? Sumnjam. Isto pitanje mogao bih upututi arhitektu ZeTeCea.

Područje na kojem je niknuo ZeTeCe nije bilo tek obični šumarak ili šikara ispod Zvonimirove ulice. Na južnome dijelu Plasa, istočno od Rečica i zapadno od Ponsala, od davnina je postojala crkva sv. Nikole (San Nicolò). Bila je ondje već u 14. stoljeću, a 1429. godine bila je na zemljištu koje je pripadalo riječkome augustinskom samostanu. U blizini kapele, tamo gdje će koje stoljeće kasnije bili pogoni tvornice torpeda na Rečicama, postojalo je brodogradilište Bratovštine sv. Nikole. Škver je 1689. godine bio premješten na Fiumaru, a brašćina mornara i kalafata imala je otada svoje sjedište u crkvi sv. Barbare u Starome gradu. I te kapele više nema, ali postoji Trg sv. Barbare, mnogima poznat, na žalost, po stradanju Aleksandra Abramova koji je tamo ubijen jedne noći u prosincu 2009. godine. Stara kapela sv. Nikole na Krnjevu srušena je 1787. ili 1788. godine.

Crkva sv. Nikole na Krnjevu — Od starog puta ostao je samo komad ograde uz koju je, kao u lošem vicu, postavljena tabla s imenima odgovornih za uništavanje drevne pješačke staze

Sadašnja crkva sv. Nikole izrastala je u doba talijanske uprave Rijekom na mjestu predviđenom za gradnju svjetionika, ali nakon što se od toga odustalo teren je besplatno ustupljen župi. Ondje je trebala biti, prema zamisli mletačkog arhitekta Francesca Gusse, podignuta dojmljiva neoromanička građevina, ali zbog besparice i izbijanja Drugoga sv. rata, crkva sv. Nikole biskupa je dobila znatno skromniji izgled.

Prikupljanje novca za gradnju crkve počelo je u veljači 1939. godine, a 10. prosinca 1940. riječki biskup Ugo Camozzo je blagoslovio teren. Nedovršena crkva otvorena je za bogoslužje 29. ožujka 1942. Dvije godine kasnije, tijekom napada anglo-američkih zrakoplova koji su zasipali bombama obližnja riječka industrijska postrojenja, stradala je i crkva sv. Nikole biskupa na Krnjevu.

Crkva ranjena u ratu preuređivana je od 1954. do 1956. godine. Zvonik je podignut 2000.

Moje pitanje glasi: Hoće li, i kada, nadležni iz ZeTeCea obnoviti stari put što su ga bezrazložno uništili? Taj pješački put stoljećima je služio ljudima i nikome pod kapom nebeskom nije smetao. Neka i ubuduće bude tako.

08/09/201207/12/2014

Branko Fučić u Nezaboravu

Piše: Goran Moravček

Branko Fučić, akademik, povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i glagolizam, dr. h.c. teologije – a to sve je nanizano na spomen-ploči postavljenoj na njegovoj rodnoj kući u selu Bogovići u Dubašnici na otoku Krku – rođen je 8. rujna 1920. Preminuo je u Rijeci, u nedjelju 31. siječnja 1999. godine, a sahranjen je sutradan prema vlastitoj želji na starom groblju Sv. Apolinara u Dubašljanskom polju. Na godišnicu rođenja nije možda primjereno u uvodu pisati o posljednjem počivalištu nekog smrtnika, ali i grobovi govore i o ljudskim djelima. Skromni humak svjedoči više od tisuću riječi i o tome da je Branko Fučić iz života otišao samo do Nezaborava. I dalje je tu sa svakom svojom ispisanom rečenicom.

Stoga je mladi dr. Tomislav Galović, njegov sumještanin i dobar poznavatelj djela “grešnog diaka” i mogao zaključiti kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednjovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio neki ”drugi” Branko Fučić? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”

Obišao sam mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama. Nedavno sam po tko zna koji put lutao grobljem Kozala u potrazi za grobovima nekih znamenitih Riječana koji će uskoro biti spomenuti Riječkoj enciklopediji. Tako sam se još jednom uspentrao i do prazne grobnice Whitehead, koja s uzvisine dominira grobljem kao da i na taj način hoće poručiti svima kakvu je ulogu pokojnik imao za života. A oni koji nemaju uloge, a imaju novca, nastoje steći i svežnjevima novčanica čast i ugled u Onime životu. Zabilježen je pokušaj stanovite imućnice da kupi, za masne pare, grobnicu Whithed. Što bi joj to donijelo ne znam, ali slučaj zidanja besmrtnosti novcem, premda uzaludan, nije usamljen.

Groblje Sv. Apolinara u Dubašnici pokraj Malinske na otoku Krku — Groblje Sv. Apolinar u Dubašnici gdje je sahranjen Branko Fučić (1920.-1999.)

Humak Branka Fučića pod zvonikom stare crkve sv. Apolinara u Dubašnici, djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavio je, međutim, snažan dojam na mene. Samo običan drven križ na koji štovatelji “grišnog diaka Branka pridivkom Fučić” ostavljaju krunice, kamene perle i koješta drugo, te glagoljsko slovo “B” ispisano u minijaturnom mozaiku, pokoja svijeća, posađene ruže na humku i otočka zemlja – sve su pod čime taj čovjek počiva. Uz njegov grob svaki se dan netko prekriži i zapali svijeću, a to je ono što bi svaki od nas htio kad ostavi ovaj i pođe na Onaj svijet. Strah od smrti je strah od zaborava.

Branko Fučić svakako neće biti zaboravljen, jer su njegova djela već prošla kušnju vremena, a to što mu Rijeka, u kojoj je radio i živio, nije iskazala dužno poštovanje te on nema ni ulice ni trga ni obične spomen-ploče, nije nešto oko čega bismo se trebali više iščuđavati. Takvi su jednostavno običaji u gradu.

Rođen je u blizini samostana glagoljaša trećoredaca u Portu i to je bitno obilježilo njegov život. Kao dijete seli u Generalski Stol, a potom i u Zagreb na školovanje. Dilomirao je na zagrebačkom Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu 1944. godine. Doktorirao je u Ljubljani. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata započinje njegov znanstveno-istraživački rad u Istri, na otocima i Kvarneru. Njegov doprinos istraživanju hrvatske glagoljske baštine je neprocjenjiv stoga što je otkrio i obradio više od polovice poznatih nam glagoljskih natpisa.

Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić

S radim mjestom u Rijeci, Branko Fučić je dočekao mirovinu 1990. godine. Od 1991. godine bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od Fučićevih najznačajnijih djela ističu se Istarske freske (1963.), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 1985., 1990.), Glagoljski natpisi (1982.), Apsyrtides – Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 1995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 1998.). Posthumno je u Londonu 1999. godine tiskana knjiga Croatian glagolitic epigraphy (Hrvatska glagoljska epigrafika). Engleski je to prijevod, prerada i dopuna novopronađenih natpisa iz prijašnje Fučićeve studije Glagoljska epigrafika iz 1982. godine. Iste su godine tiskane u Zagrebu i Fraške koje su iduće godine doživjele i svoje drugo izdanje. Knjiga Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu objavljena je 2000.

U obimnom zbornik naslovljenom Az grišni diak Branko pridivkom Fučić objavljeni su radovi s međunarodnog znanstvenog skupa o životu i djelu tog znamenitog Bodula, Riječana, Istrana i Primorca… Ovu vrijednu knjigu uredio je dr. Tomislav Galović, povjesničar rodom iz Dubašnice, koji će, siguran sam, obradovati nas još mnogim djelima.

07/09/201209/04/2013

Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci

Municipij, samostan i crkva sv. Jeronima

Piše: Goran Moravček

Nekadašnji augustinski samostan u Rijeci, sagrađen 1315. godine, i crkva sv. Jeronima dovršena početkom 15. stoljeća, među rijetkim su sačuvanim kulturno-povijesnim znamenitostima grada, koji je kroz minula stoljeća, ali na žalost i u novije vrijeme, svoju baštinu toliko omalovažio i devastirao da za to gotovo i nema odgovarajućeg primjera na našim prostorima. Kad su konzarvatori u prosincu 1991. godine pronašli ostatke “nekog” zida koji nije pripadao srednjovjekovnoj Rijeci i kuli Svetog Jeronima, koja je bila uz augustinski samostan i crkvu, mogli su samo zaključiti kako su pronašli ostatke ostataka “nečega”. Čitav arheološki podzemni svijet, ali ne samo ispod površine Korza već i u Starome gradu, nestao je u nepovrat. U arheološkom smislu nalazi zida s početka devedesetih godina prošlog stoljeća gotovo su bezvrijedni, ali kao kulturno-povijesna baština za Rijeku su izuzetno značajni. Međutim, nastojanja da se makar i arheološke mrvice prikažu javnosti uređenjem i prezentacijom nalaza, nisu uspjela. Kao i u mnogim drugim primjerima starine su ostale zatrpane. Dogodilo se to u novije vrijeme s potokom Lešnjak, ranokršćanskim mozaicima drevne Trsatike, žitnicama u Starome gradu, kapelom sv. Groba na Kalvariji…

Stendardac s reljefom sv. Vida i crkva sv. Jeronima

Stoga su crkva i samostan sv. Jeronima tim vrijedniji, jer se sakralna i kulturno-povijesna baština toga sklopa još više ističe u gradu koji se gotovo odrekao svoje prošlosti. Postoji, međutim, začkoljica na koju mi je ukazala prijateljica, turistički vodič. Crkva i samostan su najčešće zatvoreni i oni koji bi rado pogledali što se unutra nalazi naiđu najčešće na zatvorena vrata. Ali, to je u riječkim (ne)prilikama najmanje što se s baštinom događa.

Svojevremeno se u dijelu samostana nalazio crkveni muzej s djelima riječkih zlatara, glagoljskim knjigama, misnim ruhom i drugim kulturno-povijesnim blagom, ali i od toga je danas malo sačuvano.

Crkvu sv. Jeronima uz koju je nekoć stajao augustinski samostan, danas opslužuju dominikanci koji su stigli u Rijeku 1951. godine. Crkveni i samostanski sklop preuređeni su prema zamisli arhitekta Vladimira Grubešića. Obnovljene prostorije dominikanskog samostana blagoslovio je 30. rujna 2001. godine dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.

Samostan i crkvu dao je graditi Hugon II. Devinski, tadašnji feudalni gospodar grada. Od 14. stoljeća do ukinuća reda, augustinci su bili značajni feudalni posjednici, a pod njihovom je upravom bili su također Opatija sv. Jakova te kapele sv. Andrije, sv. Cecilije, sv. Martina i sv. Nikole.

Crkva sv. Jerolima dovršena je u doba Walseeaca 1408. godine, a tijekom stoljeća više je puta obnavljana. Nakon što su Mlečani 1509. zauzeli Rijeku opljačkali su crkvenu imovinu i zapalili samostan. Redovnici su se vratili 1514. godine, a u doba priora Ivana Primožića obnovljeni su 1543. crkva i samostanske zgrade. Uslijed potresa 1750. godine crkva je znatno stradala nakon čega je 1768. barokizirana i produžena dobivši uglavnom današnji izgled. Skladno su uklopljeni u jednu cjelinu romanički zvonik, barokno pročelje crkve s gotičkom apsidom i prozorim svetišta te lûkovima koji sa strana podupiru crkvenu građevinu.

Glavni oltar klesao je Antonio Michelazzi, a posvetio ga je senjsko-modruški biskup Antun Benzoni 24. kolovoza 1744. Na oltaru je slika nepoznatog mletačkog majstora iz 18. stoljeća s prikazom Rijeke.

Sakristija crkve bila je svojevremeno kapela sv. Trojstva s križnorebrastim gotičkim svodom. Kapelu su dali podići 1450. godine Martin i Margareta (Lamberger) Raunacher, koji su u njoj bili i sahranjeni. Mramorna nadgrobna ploča postavljena je na zid samostanskog hodnika kod ulazu u kapelu, koja je tijekom obnove 1768. godine ili kasnije kada je bilo zabranjeno pokapati u crkvama, odnosno u grobnicama bez vanjskog izlaza, pretvorena u sakristiju. U nekoć oslikanoj kapeli bilo je sahranjeno još nekoliko uglednika.

Godine 1485. godine podignuta je kapela u čast Majke Milosti, a posvećena je Bezgrješnom Začeću 1578. kada ju kao dvoranu za molitvu počinje koristiti Bratovština Plemenitih ili Bratovština Bezgrješnog Začeća. U tu je svrhu kapela korištena do ukinuća augustinskog reda 1788. Ovu, nekoć oslikanu, gotičku kapelu podigao je Gašpar Rauber, riječki, pazinski i tršćanski kapetan, koji je i sahranjen u njoj uz svoje najbliže. U kapeli su bile grobnice uglednih riječkih obitelji. U drugoj polovici 18. stoljeća postavljen je u kapeli oltar Bezgrješnog Začeća, a palu je naslikao Ivan (Giovanni) Simonetti (1817. – 1880.).

Samostan i crkva sv. Jeronima ujedno su i mauzolej. U klaustru samostana je lapidarij s nadgrobnim pločam iz minulih stoljeća. U prezbiteriju su grobnice augustinaca, članova obitelji Devin-Walsee, Giuseppea Minollija i Claudia Marburga. U crkvi su bile ukupno 23 grobnice uključujući i one u svetištu. Kad je 1880. otkriven pod i postavljan novi skinute su nadgrobne ploče iz crkvene lađe i uzidane su u stari samostanski klaustar. Na zidove samostana postavljene su i ploče iz gotičkih kapela sv. Trojstva i Bezgrješnog Začeća u koje se ulazilo iz toga hodnika.

Niz istaknutih redovnika djelovao je u samostanu i izvan njega sve do raspuštanja reda 1788. godine, koji je ukinut zbog prosvjetiteljskih zamisli cara Josipa II. Većina njih, vjerujem, naći će se i u Riječkoj enciklopediji.