Baština – Page 4 – FLUMINENSIA

30/04/201303/03/2018

Lipa pamti još uvijek pod uplivom ideologije

Piše: Goran Moravček

Prije 69 godina – na današnji dan 30. travnja 1944. – nacisti su spalili selo Lipu, a više od 260 žitelja ubili. Zločin nije potpuno rasvijetljen i ruka pravde nikad nije sustigla one koji su naredili i proveli taj bezumni osvetnički čin.

Nacistički zločin u Lipi nije bio i jedini, jer su tijekom proljetnih akcija “čišćenja” stradala i druga mjesta na području Ćićarije i Hrvatskog krasa. Sva su ta sela danas zapuštena što svjedoči da se kroz minulih sedam desetljeća nisu uspjela oporaviti. Posljedice ratnih razaranja još su uočljive.

Teritorijalno podijeljen između dvije najrazvijenije hrvatske županije, Istarske i Primorsko-goranske, ovaj se prekrasni kutak Lijepe Naše nalazi toliko blizu gospodarskim i turističkim središtima te modernim prometnicama da je gotovo neshvatljivo kako je mogao ostati “zaboravljen”. Hrvatski kras i Ćićarija, gospodarski i demografski, već desetljećima – umiru.

Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije. Bivši jugoslavenski premijer Ante Marković na komemoraciji u Lipi

Lipa je pred Drugi svjetski rat imala 90 kućnih brojeva te 100 obitelji s oko 520 žitelja isključivo hrvatske nacionalnosti. Stanovnici su se bavili poljoprivredom i prodajom ogrjevnog drveta, a u mjestu su radila samo četvorica obrtnika: kovač, limar, stolar i postolar. Postojale su i dvije trgovine mješovitom robom. Nije bilo struje, ali je postojao vodovod do javne pumpe i šterne, gdje je bilo središte mjesta.

Nije, dakle, bilo nikakvog vojnog razloga da selo strada, jer ovdje nije bilo vojarni ili ustaničkih utvrda. Bila je nedjelja u običnom selu s običnim ljudima koji su se spremali 30. travnja 1944. godine otići na svetu misu, kao što su odlazili nedjeljama prije toga i kao što su to stoljećima činili njihovi predci ulazeći u drevnu kapelu sv. Jelene.

Nedjelja je izabrana kao dan odmazde kako bi broj žrtava bio što veći. Zločin je time strašniji.

Prisjetimo se, nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Lipu je, kao i mnoge naše krajeve, zauzela talijanska vojska. Talijansku upravu osnažio je Rapallski ugovor temeljem kojeg se Lipa našla u granicama Kraljevine Italije, a 1924. godine nakon talijanske aneksije Rijeke selo je ušlo u sastav Kvarnerske provincije i pod fašističku upravu trpeći sve posljedice odnarođivanja i prisilne talijanizacije.

Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, njemačke nacističke snage preuzimaju upravu. Partizanski pokret otpora u sporadičnim napadima izaziva snažan odgovor nacista koji poduzimaju akcije odmazde.

Nakon što je 28. travnja 1944. godine napadnuta neprijateljska kolona vojnika kod Rupe i naneseni joj gubitci od oko 80 mrtvih i ranjenih, uslijedila je strašna odmazda nad civilnim stanovništvom.

Spomenik nacističkim žrtvama u Lipi — Sjećanje na zločin u Lipi mještani iskazuju tijekom jutarnje mise, a udruge antifašista na zasebnoj manifestaciji nazvanoj Lipa pamti

Mještani Lipe prisjećaju se tog nesretnog dana stradanja sela na sv. misi u drevnoj kapeli sv. Jelene Križarice te, uglavnom, izbjegavaju dolazak na “službeno” obilježavanje manifestacije Lipa pamti, koja ima još uvijek znatna ideološka obilježja. Slično se događa i prilikom sjećanja na Podhumske žrtve u Sobolima na Grobinštini kad mještani i udruge antifašista imaju odvojene programe. Neshvatljivo, ali stvarno.

Polazim od pretpostavke da je svaki zločin duboko neljudski, nemoralan te ne pomaže ni jednoj naciji ili političkoj opciji. Stoga, zločin se ne smije kapitalizirati ni na koji način, a ponajmanje politički.

03/04/201327/10/2014

Veseli domoljubi iz “Kvak” kluba

Spomen ploča Menciju Klementu Crnčiću uz prugu kod Plasa iznad Hreljina

Piše: Goran Moravček

Menci Klement Crnčić, slikar, rođen je na današnji dan, 3. travnja 1865. godine, u mjestu Bruck an der Mur, Austrija. Preminuo je u Zagrebu 9. studenog 1930. Živio je u Beču i Lovranu, a 1900. godine dolazi u Zagreb gdje s Belom Čikoš-Sesijom otvara Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, koja kasnije postaje Likovna akademija.

Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče "Kvak" kluba — Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče “Kvak” kluba

Crnčić je bio i član Kvak kluba, čiji je naziv nadahnut, uz čašicu vina i pjesmu, kreketanjem žaba. Klub je osnovan u jednoj gostionici uz zagrebački savski most 1879. godine, a djelovao je kroz punih šezdeset godina. Članovi su mu bili mnogi uglednici, među inima književnici August Šenoa, Vladimir Mažuranić, Hugo Badalić, Josip Eugen Tomić, Gjuro Deželić te predsjednik Akademije Josip Torbar i drugi. Klub nije imao predsjedavajućeg, već se svakih 14 dana redao drugi član kao Kvakisimuss.

Temeljna zadaća članova Kluba bilo je – veselo druženje domoljuba. Za to postoji i dokaz u našem zavičaju.

Slikaru Menciju Klementu Crnčiću, Slikokvaku, članovi Kvak kluba, Kvakači, postavili su spomen-ploču uz željezničku prugu na Plasama iznad Hreljina s natpisom: “Slikokvaku / MENCIJU KL. CRNČIĆU / koji s ovoga ljupka mu vidika / kistom svojim mnoge posnimi krasote / Hrvatskoga od starine primorja i gorja / sirote Učke gordog Velebita i sinjeg / nam Jadrana / vjernoj u ljubavi / Kvakačka braća / MCMXXXIII”.

Na tome je mjestu slikar Menci Klement Crnčić bio nadahnut stvarajući svoj veliki triptih, sliku Pogled na more s Plasa. Svojevremeno je to djelo krasilo prostore nekadašnje jugoslavenske Narodna Skupština u Beogradu. Što je bilo s triptihom nije poznato, a navodno je zagubljen.

Spomen ploča Slikokvaku, tada već preminulom Menciju Klementu Crnčiću, bila je otkrivena u nedjelju 24. lipnja 1933. godine, a tom prigodom je na svečanosti bila, uz ostale uzvanike, načelnika općine Hreljin D. Kučana i župnika Matejčića, školska mladež s nastavnicima, gradjanstvo i seljaštvo, koje je samo okitilo ploču zelenilom.

Spomen ploču, 140 cm visoku i 90 cm široku, izradio je sušački klesar Rude Matković, poznat i po tome što je isklesao mnoge kipove i oltare, a među ostalim i rozetu na zvoniku đakovačke katedrale. Plaketa od mjedi na ploči djelo je Ive Kerdića. Kroničari su zabilježili kako su Kvakači došli na otkriće brzovlakom iz Zagreba, a dočekao ih je narod s načelnikom, koji je obavio otkriće, a blagoslovio ploču župnik, koju je preuzeo načelnik uz dirljiv i zanosan govor.

Ploču je 1995. godine obnovilo riječko Elektroprimorje. Svaka čast!

14/03/201308/10/2014

Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu

Piše: Goran Moravček

Antun Mihanović pl. Petropoljski (Zagreb, 10. lipnja 1796. – Novi dvori /Klanjec, 14. studenoga 1861.) spjevao je u Rijeci, a objavio 14. ožujka 1835. godine u Gajevoj Danici, pjesmu Horvatska domovina. Stara guvernerova palača (na slici), u kojoj je pjesma nastala, više ne postoji, a grad se nije odužio spomenikom pjesniku hrvatske himne. U Rijeci, gradu (gotovo) bez javnih spomenika, također su neki značajni ljudi što su ovdje živjeli i(li) stvarali, bez primjerenog spomen obilježja.

Mihanović je u Rijeci radio kao guberijalni tajnik (1823. – 1828./ 1834. -1836.). Na Primorje je stigao nakon vojne službe u Veneciji i Padovi, a s Kvarnera se uputio na mjesto austrijskog konzula u Beogradu. Istu je službu obavljao u Solunu, Trapezuntu, Smirni, Carigradu te Bukureštu.

Dok je boravio u tada mađarskoj Rijeci, potpisivao se kao Mihanovich Antal Fiumei Követ. Radio je i živio u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače. Ta je zgrada postojala od 1780. do 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka sagrađena je Palača / Palazzo Adria, a ondje gdje je bila stara Guvernerove palače uređen je današnji Jadranski trg, tada Piazza Elizabeta.

O tome koliko je u našem gradu Antun Mihanović ostavio traga svjedoči njegov izbor, uz Andriju Ljudevita Adamića, za riječkog zastupnika od 1825.-1827. godine u Zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu (Poszony), današnjoj Bratislavi u Slovačkoj.

Nakon Mohačke bitke 1526. i turskog osvajanja Budima, jedno od sjedišta ugarskog dijela monarhije postao je Požun. Ondje je uz prekide zasjedao Ugarski sabor (Pozsonyi diéta) do 1848. godine.

Nakon ukidanja Ilirskih Provincija (1809.-1813.) i odlaska Francuza, ugarska uprava Rijekom bit će obnovljena 1822. godine kada je mađarski postao obveznim jezikom.

U Monarhiji, u javnim službama i školama, uz mađarski jezik se koriste njemački i latinski, a talijanski u Istri, Primorju i Dalmaciji. Hrvatski se govori jedino u obitelji.

Antun Mihanović, koji je, nakon osnovnog obrazovanja i gimnazije u rodnom Zagrebu, pravo studirao u Beču, počinje se ondje, nadahnut sveslavenskim idejama, zanimati za filologiju. Potaknut pozivom biskupa Maksimilijana Vrhovca za sakupljanjem narodnoga blaga, objavio je Mihanović 1815. godine u Beču knjižicu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku.

Zalaže se za uporabu hrvatskoga u književnosti i javnome životu te ističe kako jezik nije odjeća što bi je čovjek svlačio i oblačio već je bitni dio njegove individualnosti. Za ilirce nima domorodstva bez ljubavi materinskog jezika, kako se u nizu članaka isticalo u Danici ilirskoj tijekom 1835. godine. U takvim okolnostima sklada i Antun Mihanović svoju Horvatsku domovinu.

Za njega i ostale ilirce jezik je domovina, a domovina jezik.

Zaboravljamo li na to u današnje doba posvemašnje anglizacije? Radovi o toj pošasti i javni istupi jezikoslovaca, među njima i Nives Opačić koja je o toj temi objavila nedavno knjigu, ukazuju na nekritičko korištenja engleskog jezika u svakodnevnom govoru te na stvaranje često nakaradnh izraza. Svako doba ima, izgleda, svoje jezične napasti.

Spomenik Hrvatskoj domovini na Zelenjaku podigli su članovi Hrvatskog zmaja 1935. godine

Četiri kitice Mihanovićeve Horvatske domovine uglazbio je 1848. godine Josip Runjanin, kadet graničarske pješačke pukovnije u Glini. Pjesmu harmonizira kapelnik Josip Wendel iste godine da bi je 1861. za objavljivanje priredio zagrebački skladatelj Vatroslav Lichteneger.

Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine obratio se ondašnjem Hrvatskom saboru s inicijativom da se Lijepa Naša ozakoni kao državna himna, ali to se tada nije dogodilo. Lijepa Naša je bila stoga neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata. Službenom himnom postala je tek 29. veljače 1972. godine, a 1990. potvrđena je Lijepa Naša i kao svečana pjesma Republike Hrvatske.

Hrvatskoj domovini je 1935. godine, na stotu obljetnicu, na Zelenjaku u Hrvatskom zagorju podignut spomenik. Rijeka se ondje ne spominje vjerojatno stoga što je te godine bila pod talijanskom upravom. Na žalost, pjesnik hrvatske himne bio je gotovo prešućivan i ovdje, gdje još uvijek nema dostojnoga spomen obilježja, iako je u Rijeci nastala Lijepa Naša.

12/03/201329/08/2014

Graditelj Trsatskih stuba Petar Kružić izgubio glavu

Kapela sv. Nikole iz Poincareova albuma — Raymond Poincaré, premijer i francuski predsjednik, putujući početkom 20. stoljeća našim krajevima, boravio je i na Trsatu. Fotografija kapele sv. Nikole na Kružićevim stubama iz njegovog je albuma

Piše: Goran Moravček

Stube, kojima se hodočasnici stoljećima uspinju moleći zagovor Gospe Trsatske, nose ime Patre Kružića. Branitelj Klisa, utvrde iznad Splita koja je od turskih nadiranja čuvala južnu Hrvatsku, poginuo je na današnji dan, 12. ožujka 1537. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti. Turci su mu odrubili glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je za 1000 dukata prodali njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra. Na nadgrobnoj ploči latinskim jezikom je zapisano: “Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537”.

Patar Kružić — Petra Kružića prikazao je akad. kipar Zvonimir Kamenar na reljefu u kapeli sv. Nikole, podignutoj 1531. godine uz Trsatske stube

Padom Klisa, ratnici odlaze u Senj, gdje će od 1537. do 1618. godine biti snažno uskočko gnijezdo. Obilježivši prostor koji poznajemo u to doba i kao “predziđe kršćanstva”, uskoci su zadavali velikih muka Turcima i Mlečanima, a ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom.

Na starim prikazima grada, uz ušće Rječine, prikazana je i njihova gostionica. Zbog njihovih napada na mletačke brodove i ozemlje kojim je upravljala Prejasna Republika, izbio je Uskočki rat (1615.-1618.) nakon čega su uskoci protjerani iz Senja te su raseljeni u unutrašnjost Hrvatske.

Petar Kružić je rođen 16. listopada 1491. godine, vjerojatno u ličkom mjestu Nebljuhu u blizini Lapca. Povjesničar i putopisac Johann Weikhard Valvasor navodi da je Kružić bio vlasnikom istarskog Lupoglava, a Pavao Ritter Vitezović je isticao Trsat kao mjesto rođenja kliškoga junaka dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potjecao iz Poljica.

Kružić se priključio braniteljima Klisa 1513. godine, a spominje se prvi put u povijesnim izvorima 1520. kao zapovijednik kliške utvrde, koju je branio petnaest godina od osmanlijskih i mletačkih napada. Bio je istovremeno i kapetan Senja od 1521. do ožujka 1529. Branio je Hrvatsku u teškom razdoblju njezine povijesti, nakon Mohačke bitke, odigrane 29. kolovoza 1526. godine, kad su razbijene ugarsko-hrvatske vojne snage.

Nakon te bitke i gubitaka teritorija, Hrvatski sabor je u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca, Ferdinanda I., za hrvatskog kralja. Otada će dinastija Habsburga vladati našim krajevima do konca Prvoga svjetskog rata.

Car Ferdinand I. potvrdio je i prvi statut Grada Rijeke iz 1530. godine.

Stube Petra Kružića prikazane su na najstarijem poznatom prikazu Rijeke iz 1578. godine, koji je izradio kartograf Ivan Klobučarić, redovnik augustinac. Kružić je dao sagraditi 1531. godine o svome trošku 118 stuba. Te godine je od klesana kamena sagrađena i kapela sv. Nikole nedaleko crkve Gospe Trsatske, koju je također dao podići Kružić. Godina gradnje zapisana je glagoljicom iznad portala. Akademski kipar Zvonimir Kamenar načinio je 1976. godine reljef za tu kapelicu s portretom Petra Kružića, sv. Nikolom i prikazom kliške bitke. Trsatski povjesnik Clarus (Kajo) Pasconi piše kako je u njegovo doba, u prvoj polovici 18. stoljeća, u kapeli bila slika s prikazom Raspeća i sv. Nikole zaštitnika mornara.

Prema trsatskoj fratarskoj kronici, godine 1628. podiže riječki carski službenik Karlo Vassermann sa svojom suprugom Ivanom, rođenom Schaurer, drugu kapelicu na stubama u čast sv. Karla, na mjestu gdje se nekoć uzdizao kameni stup s kipom Marijinim.

Kapela sv. Nikole, na snimci s početka 20. stoljeća, priložena je u kronici trsatskih fratara

Treću kapelu, najveću, dao je obnoviti 1641. godine Franjo Glavinić, trsatski gvardijan i povjesnik Svetišta, na mjestu gdje je prema predaji ban Nikola IV., prvi koji se nazvao Frankopanom, sagradio 1410. kapelicu poslije svoga povratka s hodočašća u Svetu Zemlju. Nikola je dao postaviti natpis, koji spominju trsatski kroničari: “Dođe kuća Bl. Dj. Marije iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i odavde otputova dne 10. prosinca 1294.”

Barun Gabriel Franjo Aichelburg, zapovjednik Brinja, nastavio je gradnju stuba te ih je 1726. godine bilo 412. On je također dao sagraditi četvrtu kapelicu, trijem, u čast sv. Ignacija Lojolskog, utemeljitelja isusovačkog reda. Uređenje stuba i gradnja kapelice potaknuti su vjerojatno obilježavanjem stote obljetnice od dolaska isusovaca u Rijeku.

Ulaz na Trsaske stube Petra Kružića uređen je 1744. godine. Nad portalom se nalazi reljef Djeteta Isusa i Marije Tješiteljice žalosnih uz latinski natpis “Consolatrix Afflictorum”. Prema predaji, na tome je mjestu stajala kapela s natpisom “Hodi na pokoru”, koju je sagradio Ivan Kučić, trsatski plovan sv. Jurja. Nakon posljednje obnove skala 1930. godine, hodočasnike do Trsata vodi 561 stuba.

Kružićeve stube duboko su utkane u urbana tkivo te u gradsku povijest. Nedostaju im tek informativne table koje bi hodočasnicima i turistima, ali i zainteresiranim sugrađanima, približile ovaj izniman kulturno-povijesni spomenik kakvim se, uz obližnju Kalvariju, mogu tek rijetki gradovi dičiti.