Baština – Page 2 – FLUMINENSIA

13/10/201610/08/2018

Muke riječkog Nepomuka

Piše: Goran Moravček

Nekoć je uz Rječinu nasuprot Kontu stajala kapela sv. Ivana Nepomuka, koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi! (Ne)obično? Lutajući Istrom, tragom knjige dr. Miroslava Bertoše “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” (sv. I-II, Pula 1986.), svojevrememeno sam se našao u Zamasku, koji je smješten na brežuljku kojih pet-šest kilometara jugoistočno od Motovuna. Nakon jednoga u nizu ratova, u prvoj polovici 16. stoljeća, u tome je mjestu “kunfin” prošao ravno kroz selo, podijelivši susjede na “kraljevce” pod vlašću austrijske Krune te na one koji su bili podanici mletačkog Sv. Marka. Tada je i župna crkva u Zamasku podijeljena između moćnih sila. O tempora, o mores!

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

Tako je i državna međa, nakon zamršenog graničnog spora od kojega je i svjetske moćnike često boljela glava, podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor maljušne kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra!

"Kapelica" pred Kontom — **“Kapelica” pred Kontom**

“Citat” te kapelice, nezina tobožnja replika, stoji uz most koji je nakon Drugoga svj. rata u jednu gradsku cjelinu spojio Sušak s Rijekom. Kip sv. Ivana Nepomuka postavili su ondje isusovci daleke 1717. godine. Gdje je završio kip sv. Ivana Nepomuka iz srušene kapelice? Prema nekim tvrdnjama, taj kip sveca zaštitnika mostova stoji danas uz zid pred crkvom Gospe Trsatske. Međutim, mons Sanjin Francetić, misli da je sv. Nepomuk, nakon što je spašen nekim čudom u vremenima “kulturne revolucije”, koju je revno provodila “narodna vlast”, završio u crkvi uz Kosi toranj. Meni se čini kako su oba kipa mogla stajati na Trgu sv. Ivana kod Konta. Sudeći prema “istrošenosti”, Kapistran Trsatski bio je izložen buri i kiši na mostu, dok je mramorni kip iz crkve Uznesenja Marijina, krasio unutrašnjost kapelice.

Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena 1340. godine. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovijednu tajnu kraljice te je stoga odlukom suverena utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu. I prije nego što je postao blaženikom (1721.) i svecem, a kanoniziran je 19. ožujka 1729., Ivan Nepomuk je bio štovan te su mu riječki isusovci postavili kip pokraj Rječine 1717. godine.

Kapela uz Rječinu stradala je u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena. Nezina uloga je neupitna za Riječane i(li) Sušačane. Možemo li se stoga nadati, uoči 300-te obljetnice postojanja kipa, koja pada iduće godine, povratku sv. Ivana Nepomuka uz Rječinu? Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred Kontom.

**Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)**

Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Dadaće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnijne isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.

Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.

Sjećajući se tih dana pred ”Kontinentalom”, istarski prognanik i pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je potresnu pjesmu “Na Rečini” (1933.):

“Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)”

**Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća**

Tijekom Drugoga svj. rata ponovo su stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Kontom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to doba komunističke vlasti su dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.

Mnoge sakralne građevine podignute kroz povijest na riječkom području nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka kao da najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, koje su (pre)često zastirane povijesnim maglama.

07/12/201407/12/2014

Kvarner prije 101 godinu

Terasa opatijskog Hotela Kvarner 1913. godine

Piše: Goran Moravček

Prije sto i jednu godnu, Harald Bager (1856-1932) iz švedskog Malmöa boravio je na Kvarneru. Tamošnji gradski muzej (Malmö museer) objavio je na portalu Europeana zbirku njegovih fotografija iz 1913. godine, kad je Bager posjetio Rijeku, Opatiju, Lovran, Mali Lošinj i Krk.

Na slici: Današnja Ulica Frana Supila

Naši krajevi bili su uoči Prvoga svj. rata u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, koju je 8. lipnja 1867. godine ustanovio car Franjo Josip I. Sudeći prema slikama, Harald Bader je uživao na Kvarneru godinu dana uoči izbijanja Prvoga svj. rata čiji će kraj označiti konac dvojne monarhije, koja je bila podijeljena na zapadnu (cislajtanĳsku – austrĳsku) i istočnu (translajtanĳsku – mađarsku) cjelinu. Opatija, Lovran, Krk i Lošinj bili su u Austrijskom primorju dok je Rijeka temeljem Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868. g.) izravno pripala Ugarskoj kao izdvojeno tijelo (Corpus separatum).

Na slici: Stari grad

Željeznica je 1873. spojila Opatiju i Rijeku s Bečom, odnosno Peštom te su se ta dva mjesta počela ubrzano razvijati, dok su primorski gradovi koje je pruga zaobišla, poput Bakra i Senja, izgubili svoj nekadašnji značaj.

Rijeka je zahvaljući izdašnim mađarskim ulaganjima postajala uz Peštu najznačajniji grad Ugarske i njihova glavna luka dok su se Opatija i Lovran pretvarali u ljupka turistička središta, u koja su gosti iz cijele Europe stizali vlakovima te odsjedali u brojnim hotelima, pansionima i vilama nanizanima uz morsku obalu.

Na slici: Opatija

Na slici: Mali Lošinj

Na slici: Krk

Na slici: Lovran

19/02/201423/03/2014

Riječki krug svetaca

Papa Ivan Pavao II. u Svetištu Gospe Trsatske — Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan

Piše: Goran Moravček

Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.

Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.

Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.

12/01/201423/03/2014

Mesopust je više od folklora

Piše: Goran Moravček

Na blagdan Sveta Tri kralja, 6. siječnja, natisnula se masa svijeta u središtu Žejana gdje je na pal uz prigodne besjede i zvonjavu zvončarskih zvona obješen pust Obmanić. Krivce su izvrgli javnom ruglu i u Munama, a u Mošćenicama, gdje se sudi jedinom živom pustu, izvješena je nova dražanska pusna bandijera. Grobnički dondolaši krenuli su u subotu 11. siječnja u obhajanje Grobnišćine. Na spomendan sv. Antuna pustinjaka, 17. siječnja, svake godine zatuli Antonjski rog najavljujući početak maškara i u mjestima Kastavštine. Razdoblje pusta trajat će ove godine osam tjedana, sve do pusnog utorka 4. ožujka, kad će obješeni krivci biti spaljeni. Dražani valjda jedini na svijetu imaju živoga pusta, Marina Krnetića, koji svoju ulogu “Gobota” utjelovljuje puna četiri desetljeća. Gobov dvojnik bit će na Pepelnicu s draške plaže lansiran prema Mjesecu!

Početak ovogodišnjeg Pusta bio je prema tradiciji u Žejanama

Mesopust, pust, maškare, mačkare, fašnik ili kako se već nazivaju pokladni običaji diljem Lijepe Naše, puno je više od maškarane zabave. Rasprostranjen je duž cijelog jadranskog, dinarskog i panonskog područja, a pojavljuje se u mnogim inačicama prerušavanja. Prve maske prikazane su još na pećinskim crtežima i gotovo da nema civilizacije koja ne poznaje neki od oblika maskiranja. Mesopust se uvijek održava na prijelazu zime u proljeće što također ukazuje na njegovo prastaro podrijetlo.

Doba pusta je pomično, a povezano je s Uskrsom, najvećim kršćanskim blagdanom i korizmom, četrdesetnicom, koja je dio liturgijske godine. U kršćanskome svijetu nastojalo se tijekom povijesti uskladiti mjesečevu i sunčevu godinu. Smatra se da je Isus umro razapet na križu u petak 14. dana židovskog mjeseca nišana, odnosno 7. travnja 30. godine. Uskrs se nekoć slavio kad i židovska Pasha, a kako je Krist, prema Evanđelju, uskrsnuo u nedjelju, na Prvome crkvenom ekumenskom Saboru, održanom od 20. svibnja do 25. srpnja 325. godine u Niceji na tlu današnje Turske, određeno je da se Uskrs slavi prvu nedjelju iza punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevice, odnosno između 22. ožujka i 25. travnja.

Korizmeno razdoblje, priprava vjernika za Uskrs, traje 40 dana, a započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom, koja je pomični blagdan. Sukladno tome, mesopust traje od Bogojavljenja (sv. Tri kralja) do Pepelnice te je najkraće razdoblje maškara od 6. siječnja do 10. veljače, a najduže do 17. ožujka. Ove godine Pepelnica pada 5. ožujka te će dotad biti i maškara, a Uskrs slavimo 20. travnja.

Najstariji zabilježeni mesopusni običaji potječu iz 1142. godine, a povezuju se s rimskim Saturnalijama i Luperkalijama. U 15. i 16. stoljeću pusno razdoblje je bilo svedeno na tri luda dana prije Pepelnice, a tek od 19. stoljeća pokladno vrijeme obuhvaća period od Bogojavljenja (6. siječnja) do Pepelnice kad se prije korizmenog posta odaje užitcima i zabavi. Karneval je vrhunac pokladnog razdoblja. Pojam je izveden od latinskog “carne vale” (zbogom meso), odnosno crkvene nedjelje prije suzdržavanja od mesa (lat. “domenica ante carnes tollendas”).

Za razliku od mesopusta, pusta, poklada ili fašnika, kako se običaji nazivaju ovisno o području na kojem se održavaju u seoskim sredinama, pojam karnevala obično označava gradske običaje maskiranja. Riječki karneval, koji je među najstarijima u Hrvatskoj, a po brojnosti spada među najveće europske smotre, pokušava objediniti seoske i gradske tradicije maskiranja.

Pojedine zvončarske skupine, poput one iz Rukavca, ne žele, međutim, nastupiti na karnevalu. U Rukavcu drže da je pravi zvončar to što jest jedino na mrazu posutom šumskom putu koji vodi od Krive do Škrapne, na stazi što ide od Mohorića do Biškupa i od Krujaca do Andrejića. Na tim hladnim putovima, kojima u paru hode mladići, svaki je gledatelj dobrodošao jer su zvončari u neposrednoj vezi s promatračima. Gledatelji su često uvjereni kako su došli gledati zvončare, ali usitinu su aktivno uvučeni u običaje pusta. Zvončaru gledatelji trebaju, ali ne u mimohodu već u igtri koja se stoljećima ponavlja. Istim putom iza zvončara hodaju partenjaki, jedinstvena skupina rukavačkih neoženjenih mladića i djevojaka.

U Rukavcu i Zvonećima kažu kako se “pravi zvončar ne prodaje”. Jer, kako misle tamošnji mladići oprćeni teškim zvoncima i naoružani baltama te odjeveni u tradicionalno pusno ruho – u bele brageše, mornarsku majicu s kratkim rukavima, kožu i krabujosnicu – zvončar je postao to što jest zbog svoje duboke osobne potrebe koja proizlazi iz njegovih korijena, narodne baštine i veze s precima, a ne zbog sudjelovanja na karnevalima. Bolje je da se zatre selo nego običaji, ističu ondje.

Rukavački zvončari na putu od Črnčići prema Rukavcu. Snimio: Marin Aničić

Zvončari iz ostalih mjesta riječkoga zaleđa koji njeguju pusne užance stare nekoliko stoljeća – a poznate su skupine iz Brguda, Mučića, Muna, Žejana, Korenskog, Vlahova Brega, Halubja te s Grobnišćine i gorskokotarskog Crnog Luga – nipošto nisu manje vrijedni samo zato što se pojavljuju i na velikim karnevalskim smotrama. Naprotiv! Zvončarske skupine Kastavštine postale su 2009. godine dio svjetske nematerijalne baštine na popisu UNESCO-a.

Bez obzira na ishodište tradicije, zvončarstvo se na širem riječkom području održalo vjekovima i, ako je suditi prema zanimanju najmlađih, budućnost toga običaja je zajamčena. Često sam čuo od zvončara kako kažu: “To nisu maškare, to je folklor”. Međutim, mesopust je više od folklora.

Do sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća zvončari su na lica stavljali maske sa životinjskim likovima, ali otkako su im fašističke vlasti bile zabranile takvu vrstu prerušavanja, otada na zapadnome dijelu Kastavštine, u mjestima koja su između dva svjetska rata bila u sastavu Kraljevine Italije, na glavu stavljaju šešir ukrašen cvijećem. Zvončari nisu imali sreće ni u doba komunizma. Zabilježeno je da su 1948. godine “narodne vlasti” u Viškovu – Svetom Mateju zabranile pust, a zvončari koji su se oglušili na tu zabranu odsjedili su u zatvoru od tri do devet mjeseci!

Mladići prerušeni u djevojke na maškarama u Rijeci 1960. godine. Snimio: Petar Grabovac

Ta nevesela vremena su, srećom, prošla te su se pusni običaji obnovili i traju. Jer, vrijednosti mesopusnih običaja sačuvala se do naših dana vjerojatno i stoga što smisao te narodne svetkovine, petoga godišnjeg doba kako neki kažu, nije samo puki folklorni obrazac maski i plesa, obilazak domova, sela i zaselaka – gdje domaćini časte zvončare vinom, a domaćice im pripremaju fritule, kroštule ili presnac – nego i duboko ukorijenjena navada da se u duhu mesopusne demokracije kritički propitkuju društvene i političke (ne)prilike. U simboličkom smislu to je vješanje Pusta, lutka koji simbolizira krivca za sve nepravde i nedaće, na dan početka mesopusta te njegovo javno spaljivanje dan uoči Pepelnice. Bez tog ključnog događaja, kada se upućuju javne poruke ljudima na vlasti i ukazuje na pogrješke uočene u društvenoj zajednici, mesopusno razdoblje bilo bi svedeno tek na pučku manifestaciju zabave, a ne na istinski društveni događaj koji okuplja na desetke tisuća sudionika i u mjestima Hrvatskoga primorja te zaleđa Rijeke.